Aparat: najviše policije, najmanje pravde

Postoji jedna brojka koju vlast nikad neće staviti na bilbord. U Bosni i Hercegovini, na svakih sto hiljada stanovnika dolazi 438 policajaca. Prosjek Evropske unije je 335. To znači da zemlja od 3,2 miliona ljudi, koja se prazni brže od svake druge u Evropi, izdvaja za policiju trećinu više nego prosječna evropska država — i dobija, zauzvrat, 114. mjesto na Indeksu percepcije korupcije, rame uz rame s Bjelorusijom, kao druga najgore rangirana zemlja na kontinentu.

Šesnaest policijskih agencija. Tri državne, dvije entitetske, deset kantonalnih, jedna u Brčkom. Negdje između osamnaest i devetnaest hiljada ljudi s pištoljem, značkom i ovlastima. A iznad svega toga — ministarstvo sigurnosti čiji je ministar uhapšen zbog sumnje da je primio preko milion maraka mita.

Ako mislite da je to paradoks — da toliko policije proizvodi toliko malo pravde — niste shvatili poentu. To nije paradoks. To je dizajn. Aparat ove veličine ne postoji da bi hvatao kriminalce. Postoji da bi ga neko držao. A u BiH ga drži onaj isti sloj koji bi, da aparat radi svoj posao, prvi završio u pritvoru.

Šaka, ne oko

Već smo pisali o nadzornoj državi — o kamerama, prepoznavanju lica, prisluškivanju, o sistemu koji gleda. To je bilo oko. Ovo je šaka. Nadzor prikuplja, aparat udara. I jedno i drugo služi istoj svrsi i istim ljudima.

Jer kad pogledate ko drži koji dio sigurnosne mašine, prestaje svaka priča o „državnim institucijama“. SNSD drži MUP Republike Srpske i svoje kadrove ugurane u državne agencije. HDZ drži Graničnu policiju i mjesto zamjenika direktora SIPA-e. Bošnjačke stranke drže Federalnu upravu policije i MUP Kantona Sarajevo. Aparat nije podijeljen po funkciji — podijeljen je po plijenu.

U BiH ne postoji „policija“ u jednini. Postoji šesnaest paralelnih aparata prisile, od kojih svaki odgovara svom političkom vlasniku, a nijedan građaninu.

SIPA: napravljena za ajkule, hvata cipale

Državna agencija za istrage i zaštitu — SIPA — osnovana je da bude vrh koplja. Po zakonu, njen je posao organizovani kriminal, terorizam, ratni zločini, trgovina ljudima i teški finansijski kriminal. Krupna riba. Ajkule. Pogledajmo šta zapravo lovi.

„Ottawa“: devet uhapšenih, četrdeset kilograma droge. „Virus“: šest uhapšenih u Bihaću, Cazinu i Mostaru. „Lan“: petnaest uhapšenih. Niz akcija protiv kurira, dilera i sitnih krijumčara — ljudi koji nose kilograme u gepeku, a ne onih koji potpisuju ugovore vrijedne milione. Godišnji vrhunac samohvale stigao je u decembru 2023: zaplijenjeno 269 kilograma kokaina, čistoće 95 do 99 posto, tržišne vrijednosti preko 30 miliona eura. Fotografije paketa. Brojke. Spektakl.

I tu treba stati i postaviti jedno pitanje koje vlast mrzi: gdje je vlasnik tih 269 kilograma? Kokain čistoće 99 posto ne stiže u kontejneru sam od sebe. Iza svake takve pošiljke stoji logistika, novac, zaštita, neko ko je platio i neko ko je propustio. Hvatanje kurira i zapljena robe je hvatanje posljedice. Vlasnik, finansijer, čovjek koji je organizovao kanal — on se ne pojavljuje na fotografiji. On se, po pravilu, ni ne traži.

SIPA ima 735 zaposlenih, oko 529 policajaca, i budžet od oko 45 miliona maraka — za 2025. predloženo preko 48 miliona, za 2026. traži još sedamnaest miliona više. Agencija veličine male države. A pokažite mi krupnu ribu koju je strpala iza rešetaka. Najveća pravosnažna osuda visokog funkcionera u novijoj historiji — bivši premijer Federacije Fadil Novalić, četiri godine zbog nabavke kineskih respiratora — odnosi se na bivšeg premijera, za djelo staro koliko i pandemija. A 68 posto svih korupcijskih presuda su uslovne kazne — dakle niko ne ide u zatvor.

U pet tužilaštava visoka korupcija predstavlja isključivo puki legislativni i teorijski koncept, lišen bilo kakve praktične realizacije. — Transparency International BiH

Mašina za ajkule koja decenijama vadi samo cipale. Ne zato što ne ume bolje. Nego zato što ajkule potpisuju njen budžet.

Zid na Drini

A onda dolazimo do mjesta gdje se cijela predstava o „državnoj agenciji“ raspada. SIPA je jedina policija s nadležnošću nad cijelom zemljom — uključujući Republiku Srpsku. Bar na papiru.

Nakon presude Miloradu Dodiku 2025. godine, Narodna skupština RS usvojila je zakone kojima se rad Suda BiH, Tužilaštva BiH i SIPA-e zabranjuje na teritoriji entiteta. Ustavni sud BiH te je zakone stavio van snage — ali stvarnost na terenu odgovara zakonu koji je oboren, a ne onome koji važi. Za Dodikom, Viškovićem i Stevandićem raspisana je centralna potjernica. Ministar unutrašnjih poslova RS Siniša Karan poručio je javno: niko neće biti uhapšen. I niko nije.

Postoji državna agencija za istrage, s budžetom od skoro pedeset miliona maraka, čiji je doslovni posao da provede odluke pravosuđa. I postoji čovjek osuđen na tom pravosuđu koji slobodno šeta, drži konferencije, putuje — jer entitetska policija stoji između njega i centralne potjernice kao zid. MUP RS odbio je SIPA-i čak i podatke o dvojici uhapšenih zbog prijetnji sutkinji Suda BiH. To nije neuspjeh nadležnosti. To je granica plijena.

POSKOK: dvadeset i prvo tužilaštvo

Kad sistem ne radi, kakistokratija ima samo jedan odgovor: osnovati novo tijelo. Ne popraviti staro — osnovati novo, s novim direktorom, novim budžetom, novim foteljama. Tako je nastao POSKOK — Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala, „federalni USKOK“. Zakon o njegovom osnivanju donesen je 2014. Proradio je u proljeće 2025. Jedanaest godina je trebalo da se otvori odjel za borbu protiv korupcije.

Kako je to sažeo jedan novinar: POSKOK je „dvadeset i prvo tužilaštvo u državi sa šesnaest policijskih agencija“. Još jedna fioka u ormaru punom fioka. Nakon četiri mjeseca rada, sa svega šest tužilaca, imao je oko 740 predmeta — po sto dvadeset na svakog tužioca — i podigao tačno dvije optužnice. A za pretrese i hapšenja koristi pripadnike MUP-a Kantona Sarajevo i SIPA-e. Nova institucija, isti ljudi na terenu. Nije se dodala nikakva nova sposobnost — dodao se nivo.

I tu je ironija najgušća. POSKOK je, među prvim ozbiljnim predmetima, dobio aferu „Spengavanje“ — slučaj u kojem je premijer Federacije tražio od šefa policije da „spenga“, spakuje, uhapsi političke protivnike. Dakle, novoosnovano tijelo za borbu protiv zloupotrebe vlasti istražuje zloupotrebu vlasti nad samom policijom. Zmija koja jede vlastiti rep, finansirana iz budžeta.

Ko drži mašinu

Aparat se najbolje razumije kroz ljude na njegovom vrhu. Pogledajte ih redom.

Ministar sigurnosti BiH — Nenad Nešić, koalicioni partner Milorada Dodika — uhapšen je u decembru 2024. zbog sumnje da je, dok je vodio javno preduzeće „Putevi RS“, primio preko milion maraka mita. Tužilaštvo ga tereti za udruživanje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca, zloupotrebu položaja i primanje mita. Čovjek na čelu državne sigurnosti — osumnjičen za organizovani kriminal.

Federalni ministar policije — Ramo Isak — dvaput je pravosnažno osuđivan, jednom zbog prijetnje novinaru, jednom zbog nasilničkog ponašanja, i početkom dvijehiljaditih otpušten iz policije. Danas je vodi. Supruga mu drži zaštitarsku firmu koju regulira upravo njegovo ministarstvo; sin mu vodi jedan od kazneno-popravnih zavoda. Čovjek otpušten iz policije sada je ministar policije — i to nije skandal koji je srušio karijeru, nego biografija koja ju je omogućila.

Direktor SIPA-e — Darko Ćulum, ranije direktor policije RS — podnio je ostavku u martu 2025. na poziv Dodika, prešao u MUP RS kao savjetnik, pa se četiri mjeseca kasnije, bez ijedne sankcije, vratio na čelo državne agencije. Bivši direktor obavještajne agencije Osman Mehmedagić optužen je krajem 2024. za lažnu diplomu i sankcionisan od strane Amerike, a premijer Federacije Nermin Nikšić protagonist je afere „Spengavanje“.

Ovo nije lista loših pojedinaca koji su slučajno dospjeli na pogrešna mjesta. Ovo je struktura. Aparat prisile koji na svom vrhu ima osumnjičene za korupciju, osuđivane za nasilje i kadrove pod stranim sankcijama nije pokvaren — on je dosljedan. Negativna selekcija ne staje pred vratima policije. Ona kroz ta vrata ulazi prva.

Protiv koga aparat zaista radi

Postoji način da se tačno izmjeri kome jedan sigurnosni aparat služi: pogledajte koga hapsi brzo, a koga ne hapsi nikad.

Kad je u Banjoj Luci 2018. nađen mrtav mladić David Dragičević, a njegov otac poveo pokret „Pravda za Davida“, policija je reagovala munjevito — ne protiv ubica, nego protiv pokreta. Na Badnji dan 2018. razbijeni su protesti, uhapšeni otac, opozicioni političari, čak i fotograf. Davor Dragičević morao je pobjeći iz zemlje. Aparat koji godinama nije našao ubicu jednog mladića našao je, za jedno popodne, snage da uhapsi njegovog oca.

Kad je u Sarajevu stradao Dženan Memić, ispostavilo se da su pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo prikrivali dokaze; snimci nadzorne kamere u obližnjem hotelu — izbrisani. Svi optuženi za prikrivanje na kraju su oslobođeni. A u februaru 2014, kad su građani izašli na ulice protiv vlasti, aparat je odgovorio suzavcem, masovnim privođenjima i stotinom povrijeđenih.

Vidite obrazac? Prema običnom čovjeku aparat je brz, odlučan i nasilan; prema moćniku — spor, slijep i jalov. To nije nedosljednost. To je sama definicija policijske države: mjesta gdje zakon služi kao toljaga protiv slabih i kao štit za jake. A pošto je svaki komad aparata u vlasništvu jedne stranke, a svaka stranka nastupa u ime jednog naroda, policija ne štiti građane od kriminala — ona štiti „svoje“ i pritiska „druge“. Aparat ne poznaje građanina. Poznaje samo pripadnika.

Ciklus: spektakl, budžet, ponavljanje

Ostaje pitanje kako se sve ovo plaća i opravdava. Odgovor je ciklus koji se vrti unedogled: korak prvi — spektakularna akcija, fotografije droge i novca na stolu. Korak drugi — saopćenje o uspjehu, procjena vrijednosti u milionima. Korak treći — izjava da je za još takvih uspjeha potrebno više: više ljudi, opreme, ovlasti, nova agencija, veći budžet. Korak četvrti — budžet se poveća. Korak peti — vratite se na korak prvi.

Brojke prate ciklus poslušno. Budžet institucija BiH raste s 1,35 milijardi 2024. na predloženih 1,58 milijardi za 2026. SIPA traži sedamnaest miliona više. MUP Kantona Sarajevo troši oko 180 miliona maraka godišnje, Granična policija preko sto miliona. Svaki spektakl je argument za sljedeći budžet, a svaki budžet je obećanje sljedećeg spektakla.

A rezultat? Iste te godine kad aparat slavi rekordne zapljene, BiH bilježi svoj najgori rezultat ikad na Indeksu percepcije korupcije. Trideset tri boda. Sto četrnaesto mjesto. Spektakl raste, budžet raste, broj policajaca raste — a korupcija raste s njima. Jer spektakl nikad i nije bio namijenjen smanjenju kriminala. Bio je namijenjen opravdanju aparata.

Manje aparata, manje plijena

Uobičajeni odgovor — i onaj koji ćete čuti od svake vlasti — glasi: treba nam bolja policija, obučenija, opremljenija, s više resursa. Ali to je tačno onaj odgovor koji ciklus traži. Svaki poziv na „jaču policiju“ je poziv na veći budžet za isti aparat u istim rukama. Ne možete popraviti mašinu prisile dajući joj više snage, kad je problem upravo u tome ko je drži.

Libertarijanski odgovor je suprotan i neugodno jednostavan: problem nije premalo policije, nego previše. Šesnaest agencija i devetnaest hiljada ljudi nisu proizveli sigurnost — proizveli su zarobljenost. Što je aparat veći, to je veći plijen za onoga ko ga kontroliše. Više policije po glavi stanovnika nego u EU, a manje pravde nego skoro igdje u Evropi — to nije slučajnost koja se popravlja dodavanjem. To je posljedica koja se popravlja oduzimanjem.

Ne treba nam dvadeset i prvo tužilaštvo. Ne treba nam šesnaesta agencija ni sedamnaesta. Treba nam aparat sveden na ono što građanin zaista traži od države — zaštitu od nasilja i krađe — i lišen svega ostalog čime danas služi onima koji ga drže. Svaka agencija koju ugasite je jedna poluga manje u rukama stranke. Svaki milion oduzet aparatu je milion koji ne može biti potrošen na nadzor, na spektakl, na „spengavanje“.

Najopasnija policija nije ona koja ne radi svoj posao. Najopasnija je ona koja ga radi savršeno — samo ne za vas.