Postoji riječ za ono što se dešava kad u jednoj državi ministrom sigurnosti postane dva puta osuđivani bivši policajac, kad načelnik općine autom usmrti pješaka — i dobije uvjetnu kaznu, pa bude ponovo izabran sa 74% glasova, pa se kandiduje za Predsjedništvo države — kad firma koja gradi policijski nadzorni softver istovremeno pokuša kontrolisati i tehnologiju koja broji glasove, kad čovjek koji upravlja najvećim zatvorom u Federaciji tu poziciju duguje tome što mu je otac — taj isti ministar. Ta riječ je kakistokracija.
Termin dolazi od grčkog kákistos — najgori — i krátos — vladavina. Vladavina najgorih. Ne vladavina lopova (to je kleptokracija), ne vladavina bogatih (to je plutokracija), ne vladavina malobrojnih (to je oligarhija). Kakistokracija ide dublje od svih tih pojmova jer ne imenuje motiv ni resurs nego sam kriterij po kojem se biraju oni koji vladaju. Ne govori šta vladajući rade nakon što dođu na poziciju. Govori zašto su baš oni, od svih mogućih kandidata, završili tamo.
Termin nije nov. Engleski sveštenik Paul Gosnold upotrijebio ga je 1644. u propovijedi, žaleći se na pretvaranje dobro uređene monarhije u ludu vrstu kakistokracije. Američki pjesnik James Russell Lowell dao mu je 1876. najprecizniju definiciju: vlada koja funkcioniše na korist nitkova, na štetu budala. No pojam je dugo spavao, daleko od dnevne upotrebe — sve dok ga The Economist 2024. godine nije proglasio riječju godine, uz obrazloženje da savršeno sažima strah polovine Amerike i dobrog dijela ostatka svijeta.
Ali Bosna i Hercegovina ne treba The Economist da bi razumjela kakistokraciju. Ona živi sa njom — ne samo u politici, nego u privredi, u investicijama, u regulaciji, u načinu na koji institucije tretiraju sopstvene građane. Ovaj tekst pokušava objasniti mehanizme te vladavine — ne kroz apstrakciju, nego kroz dokumentovane sisteme, imenovane aktere i mjerljive podatke.
Negativna selekcija nije metafora
U evolucijskoj biologiji, negativna selekcija opisuje proces u kojem se štetne mutacije eliminišu iz populacije. U političkoj teoriji, isti termin koristi se obrnuto: za sistem u kojem se kompetentni, principijelni i nezavisni sistematski eliminišu iz struktura vlasti, dok nekompetentni, neprincipijelni i poslušni napreduju.
U kakistokraciji, negativna selekcija nije nusprodukt — ona je glavna funkcija sistema. Sistem ne funkcioniše uprkos tome što na pozicijama sjede najgori. On funkcioniše zato što na pozicijama sjede najgori, jer najgori neće postavljati pitanja, neće pokretati reforme, neće ugroziti mrežu koja ih je postavila.
Ovo u Bosni i Hercegovini nije teorija. Ovo je mjerljiva stvarnost.
Prema Indeksu percepcije korupcije za 2024. godinu, BiH je pala na historijski najgori rezultat od 33 boda — 114. od 180 zemalja, uz Bjelorusiju druga najgore rangirana u cijeloj Evropi. U posljednjih deset godina izgubila je punih 9 bodova. Transparency International BiH ocijenio je da država djeluje kao zemlja u kojoj postoji privid demokratije, u kojoj se krši integritet izbornog procesa, te da je po CPI-u u rangu s diktaturama u kojima se vlast nikad nije mijenjala na izborima.
Cifra od 33 boda ne govori samo o korupciji. Govori o nečemu fundamentalnijem: što je država veća, što kontroliše više resursa i više sektora, to je privlačnija za najgore. Kakistokracija nije bolest koja napada inače zdrave institucije. Ona je prirodna posljedica koncentracije moći. Što ima više pozicija, više budžeta, više javnih preduzeća, više regulatornih ovlasti — to je veća nagrada za one koji su spremni da po nju dođu bez skrupula. BiH nije zemlja u kojoj su institucije zakazale. BiH je zemlja u kojoj su institucije uradile upravo ono za šta su dizajnirane: nahranile mrežu koja ih je stvorila.
Mašina sa mnogo zupčanika
Kakistokracija u BiH nije proizvod jednog lošeg lidera ili jednog lošeg zakona. Ona je neizbježna posljedica prevelike države. Bosna i Hercegovina ima 14 vlada, stotine ministarstava, hiljade javnih pozicija, desetine javnih preduzeća — svaka od tih tačaka je čvor u mreži kroz koji teče novac, moć i patronaža. Problem nije u tome ko sjedi na tim pozicijama. Problem je u tome što te pozicije uopće postoje u tom broju i s tim ovlastima. Što je država veća, to je plijen veći — i to su lovci gori.
Stranačka patronaža — bez iznimki
Zapošljavanje u javnom sektoru i javnim preduzećima u BiH ne funkcioniše po kriteriju sposobnosti nego po kriteriju pripadnosti. Stranačka knjižica, porodična veza, etnički identitet — to su kvalifikacije koje otvaraju vrata. Istraživanje Instituta za razvoj mladih KULT utvrdilo je da skoro 90% mladih u BiH smatra da je podmićivanje za dobijanje posla u javnoj upravi uobičajena praksa. Više od polovine je čulo da je neko platio da bi dobio radno mjesto.
I ovdje treba biti precizan: ovo nije bolest samo SDA, SNSD-a i HDZ-a. Iste prakse primjenjuju i stranke koje se javno pozicioniraju kao „reformske" ili „građanske". Narod i Pravda (NiP) preuzeo je kontrolu nad BH Telecomom postavljanjem ministarskog savjetnika na direktorsku poziciju — čovjek je iz kabineta ministra sletio u fotelju preduzeća sa 2,1 milion pretplatnika i 566 miliona KM prihoda, bez javnog konkursa koji bi ijedan građanin smatrao ozbiljnim. Isti NiP je na čelo Međunarodnog aerodroma Sarajevo postavio Dinu Selimovića — čovjeka koji je došao iz Ministarstva vanjskih poslova, a prije toga vodio fudbalski klub — na poziciju v.d. direktora, dok je Nadzorni odbor prvo odbio imenovanje utvrdivši da kandidat ne ispunjava uslove, pa ga zatim ipak potvrdio nakon što je Ured za zakonodavstvo dao zeleno svjetlo. Cijela uprava aerodroma podijeljena je po stranačkom ključu: NiP dobija direktora, SDP izvršnog direktora za saobraćaj, Naša Stranka izvršnog direktora za razvoj. Koalicijska podjela plijena, otvorena i nedvosmislena. SDP, uprkos socijaldemokratskom predznaku, učestvuje u istim koalicijskim podjelama i stranačkim kadroviranjima kad god mu se pruži prilika — kantonalne vlade u kojima SDP drži resore funkcionišu po identičnoj logici patronaže kao i one pod etnonacionalnim strankama. Federalni premijer Nermin Nikšić (SDP) je prije petnaestak godina postavio vlastitog brata u upravu Autocesta FBiH i javno tvrdio da „brat nije srodnik" — dakle da nema sukoba interesa. Danas je isti Nikšić protagonist afere „Spengavanje": objavljene poruke između njega i v.d. direktora Federalne uprave policije Vahidina Munjića pokazuju da je premijer tražio da policija „spenga" — uhapsi — rukovodstvo tog istog javnog preduzeća, dok su istovremeno rodbina i saradnici njegovih lojalista postavljani na pozicije u BH Pošti i Elektroprivredi BiH. Četiri osobe iz Nikšićevog neposrednog kruga — uključujući šeficu njegovog kabineta i direktora Policijske akademije — pod sudskim su mjerama zabrane zbog sumnje za trgovinu utjecajem i zloupotrebu položaja. Sam Nikšić nije ni saslušan. A kad je Parlament pokušao otvoriti raspravu o aferi, Nikšić se prema izvještaju Istrage.ba pohvalio na sjednici Vlade da je s glavnim federalnim tužiocem dogovorio da POSKOK zabrani parlamentarnu sjednicu — plan koji je, rekao je, propao jer su mediji doznali. Razlika je u retorici; mašina je ista.
Sistem tako ne samo da nagrađuje podobnost — on aktivno kažnjava sposobnost, jer sposoban čovjek koji ne duguje nikome lojalnost predstavlja prijetnju mreži. Na pozicijama sjede oni koji su ih dobili zahvaljujući vezama, a ne oni koji bi ih opravdali kompetentnošću. To je negativna selekcija u čistom obliku, i provodi je svaka stranka koja dođe do resursa — bez izuzetka.
Ali pravi problem nije u tome ko provodi patronažu — nego u tome što uopće postoji toliko pozicija za popunjavanje. BiH ima jedan od najvećih javnih sektora u Evropi po glavi stanovnika. Svaki taj javni službenik, svaki direktor javnog preduzeća, svaki regulatorni organ — to je čvor koji zahtijeva lojalnost umjesto kompetencije. Rješenje patronaže nije bolja patronaža. Rješenje je manje pozicija za koje se patronaža uopće može primijeniti.
Etnički klijentelizam kao umnožavanje države
Dejtonski ustavni okvir nije samo podijelio BiH — on je umnožio državu. Umjesto jedne vlade, stvorio je četrnaest. Umjesto jednog ministarstva zdravstva, napravio je trinaest. Umjesto jednog poreznog sistema, proizveo je dva entitetska i Brčko distrikt. Svaki od tih slojeva ima vlastitu administraciju, vlastite javne službenike, vlastite direktore, vlastite nabavke — i svaki je čvor za patronažu, rent-seeking i negativnu selekciju.
Pravni naučnik dr. Nedim Hogić, istraživač korupcije na Univerzitetu u Oslu, objašnjava da ta podjela vlasti smanjuje vjerovatnoću da će se političari boriti protiv korupcije na vlastitu štetu, jer ih sistemska struktura štiti od posljedica. Ali iz libertarijanskog ugla, problem je još fundamentalniji: struktura nije zakazala u nadzoru — ona je stvorila toliko tačaka moći da je nadzor fizički nemoguć. Niko ne može nadzirati 14 vlada, stotine agencija i hiljade javnih pozicija. A upravo to je poenta: sistem nije stvoren da bude efikasan, nego da bude toliko složen da se u njemu može kriti.
Vladajuće stranke — od HDZ-a i SNSD-a do SDA, NiP-a, SDP-a i manjih satelita — kontrolišu duboko ukorijenjene patronažne mreže koje se oslanjaju na pristup administrativnim resursima, posebno na zapošljavanje u državnim preduzećima. Stranke se javno suprotstavljaju jedne drugima, ali privatno dijele istu logiku: sistem se ne mijenja jer sve profitiraju od statusa quo. Razlika između „etnonacionalnih" i „građanskih" stranaka u BiH nije razlika u tome da li prakticiraju patronažu — nego u tome koliko je ko uspješan u prikrivanju.
Zarobljena privreda: kad privatni sektor postane servis vlasti
Kakistokracija ne staje na vratima javne uprave. Ona se širi u privatni sektor — ne tako što ga uništava, nego tako što ga zaroblava.
U BiH, granica između javnog i privatnog sektora ne postoji u bilo kakvom funkcionalnom smislu. Naše istraživanje o nadzornoj državi dokumentovalo je korporativne mreže u kojima isti ljudi istovremeno grade policijski nadzorni softver, dobijaju državne IT ugovore, zastupaju strane biznismene i nadmeću se za izbornu tehnologiju. Firma koja gradi platformu za nadzor građana u Federaciji i firma koja dobija milionske IT ugovore od institucija čije direktore imenuje HDZ — povezane su porodičnim i poslovnim vezama s istim izraelskim biznismenom čija mreža premošćuje i HDZ i SNSD.
U Republici Srpskoj, IT duopol Prointer (pod kontrolom Igora Dodika, sankcionisan pa delistiran od OFAC-a) i Lanaco (osnivač suosnivač SNSD-a; 639 javnih tendera, preko 92 miliona KM u pet godina) kontroliše gotovo svaku digitalnu interakciju građana s vlašću — od poreza do zdravstvenih kartona i školskih evidencija. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) utvrdio je da je 50 firmi najpovezanijih s javnim nabavkama ostvarilo preko 2,3 milijarde KM samo u periodu 2011–2015, što čini približno 30% ukupnog obima javnih nabavki u tom periodu. Tri javna elektroprivredna preduzeća i povezane firme potrošile su skoro 2,1 milijardu KM — trećinu cijele baze nabavki.
Ovo nije korupcija u klasičnom smislu jednog mita ili jednog lažiranog tendera. Ovo je sistemska konvergencija vlasti i kapitala u kojoj firme ne postoje na tržištu da bi konkurisale kvalitetom ili cijenom, nego da bi servisirali mrežu. Model je vidljiv u čistom obliku u slučaju Alije Budnje na Ilidži. Predratni električar koji je tokom rata dobio ovlast da kao glavni dobavljač građevinskog materijala za povratnike fakturiše materijal koji nikada nije isporučen, pa privatizacijom stekao hotelsko-banjski kompleks vrijedan procijenjenih 28 miliona KM — za 1,8 miliona KM u certifikatima. Godinama je koristio termalne izvore bez koncesijskog ugovora, crpio vodu iz neovlaštenih bušotina paralelno s javnim vodovodom, i nakupio dugove prema JKP Vodovod od preko 640.000 KM — dok su istovremeno kantonalni i federalni organi s njegovim hotelima sklapali ugovore vrijedne 9 miliona KM iz javnog budžeta. Kad je direktor Vodovoda pokušao naplatiti dugove, naišao je na zid: „Budnjo? Ne diraj Budnju" — kako je sam rekao za CIN. Zakon nije isti za sve; za neke ne važi uopće. I to je moguće samo zato što je država ta koja dijeli koncesije, reguliše vodovode, finansira ugovore iz budžeta i — kad treba — gleda u stranu. I ključna poenta je ova: ta konvergencija je moguća samo zato što država kontroliše toliko ekonomskog prostora. Kad država posjeduje telekome, energetiku, šume, vodovode — kad raspolaže milijardama kroz javne nabavke — tada privatni sektor nema izbora osim da postane servis vlasti ili nestane. Negativna selekcija u privatnom sektoru funkcioniše identično kao u javnom: ne napreduju najsposobniji, nego najpovezaniji. I što je državni udijel u ekonomiji veći, to je ta selekcija bezobzirnija.
Javne nabavke kao mehanizam hranjenja
Javne nabavke u BiH nisu mehanizam za efikasnu raspodjelu javnih resursa. One su mehanizam za transfer novca iz budžeta u privatne džepove političkih mreža. Tender za bodi-kamere u Kantonu Sarajevo (vrijedan oko 420.000 KM) imao je tehničke specifikacije prepisane iz prospekata kineskog proizvođača Hytera — što je dovelo do toga da je 11 od 13 ponuđača odbijeno u predkvalifikaciji. Nabavka helikoptera Bell 412EPX (oko 40 miliona KM, otprilike pet puta više nego što je susjedni kanton platio za uporedivu letjelicu) Federalni ured za reviziju ocijenio je kao potpisanu u suprotnosti sa Zakonom o javnim nabavkama, uz petostruko smanjenje penala za kašnjenje.
Kad se tender dizajnira tako da samo jedna firma može proći kvalifikaciju, to nije administrativna greška — to je negativna selekcija primijenjena na privredu. Sistem ne bira najbolju ponudu; sistem bira podobnu ponudu. I zato su za istu vrstu posla cijene u BiH redovno višestruko više nego u susjednim zemljama.
Investicioni vakuum: kad sposobni ne žele doći
Kakistokracija ne uništava samo one koji su unutra. Ona odbija one koji bi došli izvana. Američki State Department u Investicionom klimatskom izvještaju za 2025. konstatuje da BiH, uprkos blizini EU-a i tradicionalnim trgovinskim vezama, ima uporedno veoma niske nivoe stranih direktnih investicija (FDI). Primarni razlozi: politička nestabilnost, slab pravosudni sistem, endemska korupcija i složen, fragmentiran pravni i regulatorni okvir.
Složenost tog okvira je sama po sebi proizvod kakistokracije. BiH nema jedinstven ekonomski prostor. Poslovni propisi i administrativne procedure variraju ne samo između dva entiteta nego i između deset kantona Federacije. Strani investitor koji želi otvoriti firmu mora navigirati kroz četrnaest različitih regulatornih režima, svaki s vlastitim pravilima, naknadama i procedurama — a mnogi od tih režima su dizajnirani ne da olakšaju poslovanje, nego da stvore prilike za iznudu dozvola, odobrenja i saglasnosti.
FDI tok u BiH iznosio je 945 miliona dolara u 2023. godini. Za poređenje: Srbija je privukla oko 4,5 milijardi, Hrvatska oko 2 milijarde. Na per-capita osnovi, BiH ostaje pri dnu regije. To nije zato što BiH nema šta ponuditi — ima kvalificiranu, relativno jeftinu radnu snagu, geografski položaj i EU kandidatski status. To je zato što sistem aktivno odvraća investitore koji nisu spremni igrati po pravilima mreže. Investitor koji želi transparentnu proceduru, zaštitu vlasničkih prava i funkcionalno pravosuđe — ne dolazi. Investitor koji je spreman ući u aranžman s lokalnom mrežom — prolazi. I tako se negativna selekcija primjenjuje i na kapital.
Zarobljena infrastruktura: telekomi, energetika, banke
Kakistokracija ne zaroblava samo firme — ona zaroblava čitave sektore. Sva tri glavna telekom operatera u BiH politički su kontrolisana od istih stranaka koje kontrolišu policiju. BH Telecom (90% u vlasništvu Vlade FBiH, 2,1 milion pretplatnika) vodi čovjek koji je u direktorsku fotelju prebačen direktno iz kabineta NiP-ovog ministra. HT Eronet je u američkim diplomatskim depešama opisan kao HDZ-ova krava muzara. m:tel je 65% u vlasništvu Telekoma Srbije, prodat pod Dodikovom kontrolom.
Energetski sektor preslikava istu podjelu: tri odvojena elektroprivredna preduzeća, svako pod drugom etničkom strankom. Austrijske i njemačke banke kontrolišu 75% bankarskog kapitala BiH (Raiffeisen, UniCredit, Sparkasse), dok austrijski osiguravači drže paralelnu bazu podataka o životima građana koja teče u Beč bez ijednog nadzornog mehanizma BiH.
Kad je svaki sektor zarobljen, privatnik koji nije u mreži ne može ni razgovarati s bankom, ni dobiti priključak, ni sklopiti ugovor s operaterom pod istim uslovima kao neko ko jeste. Infrastruktura postaje instrument isključivanja, a ne uključivanja. I sva ta zarobljenost moguća je samo zato što država te sektore kontroliše ili reguliše na način koji ih čini zavisnim od političke volje. Slobodno tržište s više operatera, privatnom energetikom i bankama koje ne drže 75% kapitala iz jedne jurisdikcije eliminisalo bi sam mehanizam zarobljavanja — jer ne možeš zarobiti ono što ne kontrolišeš.
Pravosuđe i institucije: nekažnjivost na vrhu, bezakonje na dnu
Kakistokracija ne može funkcionisati bez nekažnjivosti. Ako postoji funkcionalan pravosudni sistem, najgori na pozicijama završe pred sudom. U BiH, pravosuđe to ne radi — ni na vrhu ni na dnu.
Na vrhu: Transparency International BiH dosljedno ističe da pravosuđe ne procesuira korupciju visokih funkcionera, da ne postoji funkcionalan sistem sprečavanja sukoba interesa i da reformski zakoni o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću — koji bi uveli provjeru imovine sudija i tužilaca — i dalje nisu implementirani. Ocjena CPI izvještaja za 2024. je eksplicitna: slab pravosudni sistem ostavlja BiH nesposobnom da procesuira korupciju na visokom nivou.
Ali nekažnjivost u BiH nije samo pitanje korupcije. Ona se proteže i na krivična djela koja bi u bilo kojoj funkcionalnoj državi okončala političku karijeru. Semir Efendić, načelnik Općine Novi Grad Sarajevo (SBiH), 17. marta 2018. autom je usmrtio pješaka — sedamdesetosedmogodišnjeg čovjeka koji je preminuo istog dana u KCUS-u. Efendić je nakratko lišen slobode, potom pušten. Optužnica je potvrđena tek u julu 2020., a 30. aprila 2021. — tri godine nakon što je čovjek poginuo — Efendić je po sporazumu o priznanju krivice osuđen na godinu dana zatvora uvjetno: kazna se neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo. Uvjetna osuda. Za oduzet ljudski život. I šta se desilo dalje? Na lokalnim izborima 6. oktobra 2024. Efendić je pobijedio sa 74,22% glasova — 31.049 glasova, njegov najbolji rezultat ikad — i osvojio četvrti mandat. Krajem 2025. Stranka za BiH ga je potvrdila kao kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na općim izborima u oktobru 2026. Čovjek koji je usmrtio pješaka i dobio uvjetnu kaznu sad želi u Predsjedništvo. To je kakistokracija u jednoj rečenici: u BiH, ubijete čovjeka — i napredujete.
Bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osman Mehmedagić — Izetbegovićev najbliži saradnik, sankcionisan od strane SAD-a u martu 2023. zbog zloupotrebe državnog telekoma za špijuniranje političkih protivnika SDA i saradnje s kriminalnim mrežama — ima dva otvorena suđenja: jedno za zloupotrebu položaja (služba s lažnom diplomom, šteta budžetu od 293.000 KM) i jedno za nezakonito prisluškivanje sudija i tužilaca zajedno sa suspendovanim predsjednikom Suda BiH Rankom Debevcem. Oba suđenja su u dokaznoj fazi u junu 2026. — bez presude, više od tri godine nakon hapšenja. Ni u jednom ni u drugom slučaju pravosudni sistem ne pokazuje kapacitet da proizvede posljedice koje bi ijedno društvo smatralo proporcionalnima.
Ali na dnu — tamo gdje žive obični građani i preduzetnici — ista nefunkcionalnost proizvodi drugačiju vrstu razaranja. U predmetima koje smo dokumentovali, obrazac se ponavlja: tužilaštva ne provode elementarne istražne radnje ni dvije godine nakon podnošenja krivičnih prijava. Lokacije otuđene imovine navedene su u prijavi — ali nijedna provjera nije izvršena. Svjedoci su imenovani — ali nijedan nije saslušan. Ključni materijalni dokazi stoje na prijavljenoj lokaciji — ali nitko ih ne osigurava, pa rizikuju da budu uništeni, premješteni ili zapaljeni dok se čeka da se institucije pomaknu. A kada konačno donesu odluku, to čine selektivnom ocjenom dokaza — izvuku jednu rečenicu iz spisa, proglase je „neozbiljnom", i zatvore predmet bez ijedne ozbiljne istražne radnje.
U jednom dokumentovanom slučaju, tužilaštvo je u svom obrazloženju doslovno navelo da je oštećeni uplatio novac „iz straha" — što je po Krivičnom zakonu FBiH ključni element bića krivičnog djela iznude — ali taj element nije dovelo do zaključka koji logički slijedi. Pisana prijetnja s konkretnim iznosom, rokom i višestrukim prijetnjama prema oštećenom i njemu bliskim osobama ostavljena je bez eksplicitne ocjene. Elementarne istražne radnje — saslušanja, provjere lokacija, pribavljanje bankovnih tragova — nisu provedene ni nakon više od 2 godine.
Ovo nije izolovan slučaj. Ovo je sistem — i on ima više slojeva zaštite nego što se čini na prvi pogled.
Prvi sloj: institucije u BiH redovno izbjegavaju izdavanje pisanih akata o svojim odlukama — jer pisani akt omogućava žalbu, a žalba usporava mašinu. Kada građanin podnese krivičnu prijavu, često ne zna ni ko mu je zadužen za predmet, ni u kojoj je fazi, ni zašto se ništa ne dešava. Proces je dizajniran da iscrpi — da natjera oštećenog da odustane, ne da mu omogući pravdu.
Drugi sloj: čak i kad krivični postupak ne urodi plodom, oštećenom preostaje građanska tužba za naknadu štete. Ali tu ga čeka sljedeći zupčanik mašine — sudske takse. U BiH, takse za podnošenje građanskih tužbi nisu simbolične; one su proporcionalne vrijednosti spora, i za štete kakve proizvode dokumentovani slučajevi — blokirani računi, uništeno poslovanje, ukradena oprema, propali ugovori — sudska taksa može iznositi od 5.000 do 20.000 KM i više, zavisno od visine tužbenog zahtjeva i entitetskog zakona o taksama. Taj novac se plaća unaprijed, prije nego što sud uopće razmotri predmet.
Za preduzetnika kojem su svi računi blokirani, oprema otuđena, a prihodi u nedogledu nenaplativi — taj iznos je nepremostiv. I tu se krug zatvara: krivično pravosuđe ne istražuje, a građansko pravosuđe košta toliko da je praktično nedostupno upravo onima kojima je najpotrebnije. Sistem tako ne samo da štiti počinioce od krivične odgovornosti — on im garantira i imovinski imunitet, jer žrtva jednostavno nema finansijskih sredstava da pokrene postupak. Sudske takse u BiH funkcionišu kao regresivni porez na pravdu: sitniji prekršaji su relativno pristupačni za utuženje, ali krupne krađe, organizovane iznude i sistematska uništavanja poslovanja — upravo slučajevi gdje je šteta najveća i gdje su počinioci najpovezaniji — zaštićeni su visokim ulaznim troškovima koji oštećenima blokiraju pristup sudu. Što je šteta veća, to je pristup pravdi skuplji. To nije slučajnost dizajna.
Porezna uprava kao predator: država koja ne služi, nego se služi
Poseban mehanizam kakistokracije u BiH je selektivna brutalnost države prema onima koji nisu pod njenom zaštitom. Porezna uprava FBiH ima zakonsku obavezu da obveznika obavijesti o zabranama, blokadama i prinudnim naplatama. U praksi, ta obaveza se rutinski ignoriše. Preduzetnik sazna da mu je račun blokiran tek kad mu klijent javi da uplata nije prošla. Sazna da mu je imovina blokirana tek kad je pokuša prodati. Sazna za zateznu kamatu tek kad cifra naraste dovoljno da mu uništi poslovanje. Država ne obavještava — ona udara, i onda čeka da se žrtva sama javi.
Obrazac je dokumentovan: preduzetnik s aktivnim međunarodnim ugovorima ne može primiti nijednu uplatu jer mu je prinudna naplata blokirala sve bankovne račune — bez ijednog dostavljenog akta. Čovjek radi, klijenti plaćaju, novac stoji na granici između banke i blokiranih računa, a država naplaćuje kamatu na dug koji raste upravo zato što je sama onemogućila naplatu prihoda. Paralelno, porezni podaci — koji su po zakonu službena tajna — pojavljuju se u rukama trećih lica i koriste se kao poluga pritiska, ucjene i zastrašivanja. Informacija o poreznom statusu koja je trebala ostati unutar institucije postaje oružje u privatnim rukama.
Porezna uprava u BiH tako funkcioniše kao dvostrani instrument: prema običnom privatniku — kao bezobzirni naplatni mehanizam bez obaveze informisanja; prema političkim mrežama i povezanim firmama — kao partner koji pogleda u stranu. To nije porezni sistem. To je mehanizam discipliniranja nepovezanih i zaštite povezanih.
Izborni inženjering kao perpetuacija moći
Izbori u kakistokraciji nisu mehanizam demokratske odgovornosti — oni su mehanizam za rotaciju kontrole nad resursima. TI BiH pad CPI-a za 2024. direktno vezuje za urušavanje integriteta izbornog procesa: kupovinu glasova javnim sredstvima i radnim mjestima, zastrašivanje birača i zloupotrebu javnih resursa.
Ali izborni inženjering u BiH ide dalje. Naše istraživanje dokumentovalo je da ista korporativna mreža koja gradi policijski nadzorni softver u Federaciji istovremeno pokušava kontrolisati i tehnologiju koja broji glasove na izborima. Konzorcij koji je dao najnižu ponudu za izbornu tehnologiju Centralnoj izbornoj komisiji uključivao je firmu čiji je vlasnik istovremeno graditelj nadzorne platforme, zastupnik izraelskog biznismena povezanog i s HDZ-om i s SNSD-om, te kontrolor sistema za upravljanje internim policijskim dokumentima. CIK je tu ponudu ocijenio „neprirodno niskom" — ali sam pokušaj govori o ambicijama sistema.
I da stvar bude potpunija: nabavku izborne tehnologije nije pokrenula nijedna demokratska institucija BiH. Nametnuo ju je visoki predstavnik Bonskim ovlastima, naloživši 63 miliona eura iz dobiti Centralne banke i zaobilazeći Parlamentarnu skupštinu koja te promjene nikada nije izglasala. A Izborni zakon BiH, u momentu pisanja, ne dozvoljava elektronsko brojanje glasova.
Nadzorna država: logičan kraj koncentracije moći
Kakistokracija se najjasnije vidi kad se pogleda ne šta vladajući govore, nego šta grade. A ono što grade u BiH je nadzorna država — i to nije aberacija. To je logičan završetak svakog sistema u kojem država ima neograničenu moć i nepostojuću odgovornost. Dajte bilo kojoj vlasti dovoljno resursa, dovoljno ovlasti i nula nadzora — i ona će izgraditi aparat za nadzor vlastitog stanovništva. Pitanje nije hoće li, nego koliko brzo.
Naše istraživanje dokumentovalo je tri paralelne nadzorne platforme koje presijecaju cijelu zemlju. U Federaciji, platforma Renata raspoređena je u najmanje pet kantona, sposobna za prepoznavanje lica nad arhivom državnih fotografija starom preko tri decenije, mapiranje društvenih mreža iz jednog telefonskog broja i masovni uvoz lokacijskih podataka od sva tri telekom operatera. U Kantonu Sarajevo, platforma SPARTA nudi kamere od 61 megapiksela i monopol jedne firme nad kalibracijom svih radara u cijeloj Federaciji — firma istovremeno gradi, održava, prodaje softver za obradu i jedina je ovlaštena da provjeri tačnost vlastite opreme. U Republici Srpskoj, mreža od preko 505 kamera kineskog proizvođača Dahua u 27 opština izgrađena je kroz Prointer, pod kontrolom Igora Dodika.
Nijedan javni registar u BiH ne sadrži konsolidovani inventar svega što je raspoređeno. Građani ne znaju čime su posmatrani. I nije riječ samo o kamerama i radarima. Američki Trezor je u označavanju Osmana Mehmedagića eksplicitno naveo da je koristio državni telekom BH Telecom za prikupljanje podataka o mobilnim aktivnostima političara koji nisu pripadali SDA — dakle, direktor obavještajne agencije koristio je infrastrukturu državnog telekoma za stranačko špijuniranje. To je logičan ishod sistema u kojem ista stranka kontroliše i obavještajnu službu i telekom koji služi kao njen senzor. Kakistokracija ne gradi transparentne institucije — ona gradi netransparentne sisteme kontrole. Jer ako vladajući nisu na pozicijama jer su najbolji nego jer su najpodobniji, nadzor nad stanovništvom im je potrebniji nego ikom.
Odljev mozgova: racionalan bijeg od predatorske države
Odlazak sposobnih iz BiH nije „odljev mozgova" u sentimentalnom smislu — to je racionalna odluka slobodnih ljudi koji biraju da žive tamo gdje ih država manje gazi. German Marshall Fund bilježi da je BiH od raspada Jugoslavije izgubila 24% stanovništva kroz iseljavanje — više od Srbije (9%), više od Sjeverne Makedonije (10%). UNFPA procjenjuje da godišnje odlazi 50.000 do 55.000 ljudi. Istraživanje KULT-a pokazuje da više od polovine mladih želi napustiti državu, a svaki osmi je već poduzeo konkretne korake.
Svaki od tih ljudi glasao je nogama — najiskrenijim glasom koji postoji. Otišao je tamo gdje su porezi predvidljivi, gdje tužilaštvo istražuje krivične prijave, gdje pečat firme ne može ukrasti komšija i koristiti ga godinama bez posljedica, i gdje država ne posjeduje telekom, energetiku i banku u isto vrijeme. Njihov odlazak je presuda sistemu jasnija od bilo kog izvještaja.
Ali odlazak je istovremeno i mehanizam reprodukcije kakistokracije. Svaki sposoban čovjek koji ode je jedan produktivan građanin manje iz čijeg rada država izvlači prihode, jedan preduzetnik manje koji bi mogao izgraditi alternativu van mreže, jedan glas manje koji bi zahtijevao promjenu. A za one koji ostaju i pokušavaju graditi van sistema, prepreke su dizajnirane da ih discipliniraju: četrnaest regulatornih režima, odobrenja koja ovise o dobroj volji službenika, inspekcije kao instrument pritiska, kreditne linije koje zahtijevaju stranačku preporuku, tužilaštva koja prijave drže u ladici godinama, i porezna uprava koja blokira račune bez obavještenja — a zatim obračunava kamatu na vrijeme koje je sama proizvela.
Sistem aktivno proizvodi vlastitu budućnost: najgori ostaju, najsposobniji odlaze ili budu uništeni, negativna selekcija se produbljuje. A država raste — jer nikada ne smanjuje broj svojih službenika, ministarstava, agencija i regulatora, bez obzira na to koliko ljudi iz nje pobjegne.
Konvergencija na vrhu
Možda najupadljivija karakteristika bosanskohercegovačke kakistokracije je ono što smo u našem istraživanju nazvali „velikom konvergencijom": javne etničke podjele maskiraju privatnu saradnju na vrhu. Isti izraelski biznismen održava poslovne odnose i s HDZ-om i s SNSD-om. Ista korporativna mreža isporučuje nadzornu tehnologiju preko etničkih granica. Istih šest stranih obavještajnih službi ima pristup podacima o građanima BiH kroz strukture korporativnog vlasništva — od kineskih kamera u oba entiteta, preko izraelskog sistema za presretanje u SIPA-i i OSA-i, do ruskog aluminija koji teče kroz mostarski Aluminij ka RUSAL-u u iznosu od 335 miliona BAM.
Kakistokracija u BiH nije bošnjačka, nije srpska, nije hrvatska. Ona nije ni „etnonacionalna" ni „građanska". Ona je zajednički projekat svih vladajućih struktura — i onih koje se kite zastavama i onih koje se kite reformskim sloganima. NiP kontroliše policiju i BH Telecom u Kantonu Sarajevo. HDZ kontroliše Eronet i energetiku u Hercegovini. SNSD kontroliše Prointer i m:tel u Republici Srpskoj. SDP, kad dođe do pozicija, zapošljava po istoj logici. Razlika je kozmetička; sistem je jedinstven.
Etničke podjele nisu prepreka kakistokraciji — one su njen najjači štit. Dok god javni diskurs ostane zarobljen u pitanju ko ugrožava čiji narod, niko ne postavlja pitanje zašto su na svim stranama na pozicijama najgori. A kada se nacionalno pitanje iskoristi kao dimna zavjesa, rezultati su spektakularni: Bakir Izetbegović je 2017. u Vijećnici okupio bošnjačke političare i intelektualce da podrže zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u slučaju BiH protiv Srbije — dok je znao da agent BiH pred ICJ-em Sakib Softić nema legitimitet za podnošenje zahtjeva, jer mu je to sam predsjednik ICJ-a saopštio još 2016. godine. ICJ je zahtjev odbacio. Tužilaštvo BiH otvorilo je predmet „Bakir Izetbegović i drugi". Ali politički cilj je bio postignut: javnost je mobilizirana, nacionalna emocija iskorištena, a Izetbegović je izgledao kao branitelj. To je kakistokracija u svom najčistijem obliku — ne samo nekompetencija na poziciji, nego svjesna manipulacija vlastite populacije radi zadržavanja te pozicije.
Kako se kakistokracija razbija
Kakistokracija nije sudbina. Ona je sistem, a sistemi se mogu mijenjati. Ali put promjene ne prolazi kroz zamjenu jednih političara drugima — jer svaka nova garnitura, kad sjedne u istu stolicu s istim ovlastima i istim budžetom, postane ista stvar. Put promjene prolazi kroz smanjenje onoga što je uopće moguće zarobiti.
Razbijanje kakistokracije zahtijeva smanjenje države, ne njenu reformu. Četrnaest vlada u zemlji od 3,2 miliona ljudi nije upravna struktura — to je parazitska industrija. Svaka od tih vlada ima ministre, zamjenike, savjetnike, kabinete, sekretarijate, agencije, javna preduzeća — svaka ta pozicija je čvor patronaže. Što manje pozicija, manje je plijena. Što manje budžeta teče kroz državne kanale, manje je razloga da najgori budu zainteresovani za vlast.
Zahtijeva povlačenje države iz privrede. Dok god država posjeduje telekome, energetiku i stotine javnih preduzeća, ona posjeduje i mehanizam zarobljavanja privatnog sektora. Privatizacija koja nije lažna — ne ona iz devedesetih, gdje su insajderi kupili državnu imovinu za ništa — nego stvarna, transparentna, sa stvarnom konkurencijom, jedini je način da se ekonomski prostor oslobodi od političke kontrole. Tržište nije savršeno. Ali tržište ne zapošljava po stranačkoj knjižici.
Zahtijeva radikalno pojednostavljivanje regulacije. Četrnaest regulatornih režima u zemlji od 3,2 miliona stanovnika nije složenost — to je instrument iznude. Svaka dozvola, svako odobrenje, svaki pečat koji preduzetnik mora tražiti od države je tačka na kojoj država može reći „ne" — i tačka na kojoj službenici mogu tražiti nešto zauzvrat. Manje regulacije, automatske registracije, odobrenja po principu šutnje uprave — svaka od tih mjera oduzima jednu polugu moći onima koji je zloupotrebljavaju.
Zahtijeva porezni sistem koji ne služi kao oružje. Ravna stopa, minimalne diskrecione ovlasti, automatska obavještenja, zakonski rokovi nakon kojih institucija gubi pravo naplate — sve to oduzima poreznoj upravi mogućnost da selektivno uništava nepovezane dok štiti povezane.
Zahtijeva transparentnost kao protivotrov tajnosti — ali ne od strane države, jer država neće sama sebe razotkrivati. Organizacije poput Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), Transparency International BiH i Detektora rade neophodan posao. Ne slažemo se sa svim njihovim pristupima, uglovima, ni prioritetima, i smatramo da obim tog rada ni izbliza ne odgovara razmjerama problema. Ali njihovo postojanje je nužno. Na nama je da gradimo ono što nedostaje — analitičke alate, baze podataka, sistematično praćenje tokova novca i veza moći — a ne da čekamo da to urade institucije koje su same dio problema.
Zahtijeva zaštitu integriteta izbora — ne samo od kupovine glasova, nego i od toga da iste mreže koje kontrolišu policiju, nadzor i telekome kontrolišu i tehnologiju brojanja.
I zahtijeva stvaranje uslova da ljudi ostanu — ne kroz državne programe, subvencije i apele, nego kroz jednu jednostavnu stvar: sklanjanje države s puta. Preduzetnik kome ne treba pet dozvola, tri inspekcije i stranačka preporuka da otvori firmu — ostaje. Investitor koji može registrovati vlasništvo za sedmicu umjesto šest mjeseci — dolazi. Mlad čovjek koji može biti zaposlen jer je bolji kandidat, a ne jer mu je otac u stranci — ne pakuje kofere. I onaj kome neko ukrade opremu i dokumentaciju — živi u zemlji gdje tužilaštvo to istražuje godinama, ne decenijama, i gdje mu pristup pravdi ne košta koliko i sama krađa.
Odzvonilo
Južnoslavenski jezici imaju izraz koji savršeno opisuje ono što kakistokracija zaslužuje: odzvonilo joj je. Došao joj je kraj. Isteklo je vrijeme.
Ali taj kraj neće doći sam od sebe. Neće doći od vladajućih — bilo koje boje, bilo kojeg predznaka — jer oni su proizvod sistema koji bi trebalo srušiti. Neće doći od međunarodne zajednice, jer su strani akteri i sami upletenici, od kineskih kamera do izraelskih sistema za presretanje, od ruskog aluminija do austrijskih banaka.
Kraj kakistokracije može doći samo iz društva koje odbije prihvatiti da zaslužuje upravo ovo — društva koje prestane tolerisati da su najgori na vrhu zato što su „naši najgori", i koje shvati jednu neprijatnu istinu: rješenje nikad neće doći iz institucija koje su same proizvod problema. Rješenje je u tome da se tim institucijama oduzme moć nad životima građana — da država radi manje, kontroliše manje, posjeduje manje, i da prostor koji ona napusti preuzmu slobodni pojedinci, slobodna tržišta i slobodne zajednice.
Kakistokracija ne pada reformom. Ona pada kad joj oduzmeš ono čime se hrani — moć nad drugima. Tek tada joj je, zaista — odzvonilo.
