Kuća i kalup: kako država igra na sreću, a ne kontroliše kocku

Ima jedna brojka u MONEYVAL izvještaju koja sažima sve. Kockarski sektor u BiH — sve te kladionice, automati, online platforme kroz koje prođu milijarde — podnio je državnom Finansijsko-obavještajnom odjelu, u promatranom periodu, tačno nijednu prijavu sumnjive transakcije. Ne malo. Ne nedovoljno. Nijednu.

Zadržite tu nulu na umu dok čitate ostatak. Jer ona nije znak da u kockarnicama nema sumnjivog novca. Ona je znak da sistem koji bi taj novac trebao vidjeti — ne gleda. I, što je gore, da je tako i podešen.

Šta izvještaj zapravo kaže

MONEYVAL je tijelo Vijeća Evrope koje ocjenjuje koliko je neka zemlja sposobna spriječiti pranje novca i finansiranje terorizma. Peti krug evaluacije BiH zasnovan je na terenskoj posjeti u februaru 2024., a izvještaj je usvojen u decembru iste godine. Ocjena je poražavajuća na cijeloj liniji: BiH je tek umjereno efikasna u 9 od 11 oblasti, a potpuno usklađena sa svega 4 od 40 preporuka. Zemlja je stavljena pod pojačano praćenje, s rokom do decembra 2026. — a u međuvremenu je, kao što već znate, završila i na sivoj listi, prvi put nakon osam godina. Jedan od ključnih razloga povratka jeste to što Federacija nije uspostavila registar stvarnih vlasnika pravnih lica — upravo alat koji bi pokazao ko stvarno stoji iza firmi, uključujući kockarske.

To nije sporedni detalj — to je srž priče. Jer ako država ni za obične firme ne zna ko ih stvarno posjeduje, onda za kockarski sektor, koji posluje gotovinom i kroz offshore strukture, ne zna ništa. A gotovina je ovdje kralj: sam izvještaj konstatuje ono što svaki Bosanac zna iz iskustva — keš se i dalje koristi nadasve, a siva ekonomija čini između 30 i 35 posto BDP-a. Gotovo trećina privrede odvija se mimo ijednog računa — savršena podloga za posao koji prima gotovinu bez pitanja. A kad su evaluatori zatražili osnovni podatak — koliko je ukupno bilo pravosnažnih osuda za pranje novca — BiH taj broj nije mogla pouzdano dati.

Jedan kasino, hiljade terminala, i magla između

Prva stvar koju MONEYVAL primjećuje jeste da u cijeloj Federaciji BiH postoji samo jedan jedini klasični kasino — a u Republici Srpskoj i Brčkom nijedan. Sve ostalo što se zove "kasino" zapravo radi preko kockarskih terminala. Zakon definiše "kasino" vrlo usko — kao igru za stolovima, u objektu od najmanje 500 kvadrata. Po toj definiciji online kasina ni ne postoje. A pravi novac — onih 84 posto prometa koji ide na automate i brze RNG igre, a ne na klađenje na fudbal — teče upravo kroz terminale i online platforme koje ta uska definicija ostavlja u polusjeni. Država je nacrtala metu oko jednog kasina, a slona u sobi — hiljade terminala — ostavila izvan kruga.

Da definicija nije nevino zatečena nego predmet borbe, pokazuje istorija samog zakona. Pri usvajanju Zakona o igrama na sreću sporno je bilo sedam amandmana, a najspornijim se pokazao onaj koji je djelatnost vezao za Lutriju RS — da igre priređuje sama ili kroz zajedničku firmu u kojoj drži najmanje 51 posto. Dok se javna rasprava vodila o "zaštiti igrača", stvarni ulog bio je ko će držati monopol. Definicije i pragovi u ovom zakonu nisu omaške pravnika — to su ishodi pregovora između onih koji od kocke žive. Tamo gdje obični čitalac vidi rupu, vlasnik vidi vrata koja je sam tražio da ostanu odškrinuta.

Online je još gušća magla. Izvještaj navodi da je online kockanje dozvoljeno, ali da se dobici moraju isplaćivati preko zemaljskih objekata — što zvuči kao kontrola, a zapravo je obratno: ko digitalno uplati, fizički dolazi po keš u poslovnicu, čime se gubi svaki digitalni trag koji bi banka inače vidjela. A 2020. je Agencija za zaštitu ličnih podataka zabranila jednom online priređivaču da pri registraciji traži kopiju identifikacionog dokumenta — na šta je operater jednostavno izbrisao sve identifikacione podatke koje je dotad imao. Tako je propis o zaštiti podataka poslužio kao izgovor da se obriše upravo ono što bi omogućilo da se zna ko se kladi i čijim novcem.

Ko su privatni igrači — imena, novac, veze

MONEYVAL ne imenuje firme; on ocjenjuje sistem. Ali sistem ima vlasnike, i oni imaju imena, adrese i poreske dugove. Tržište privatnih priređivača nije šuma sitnih preduzetnika — to je oligopol nekoliko porodica i klastera, od kojih većina dijeli istu političku zaštitu.

Premier — hercegovački kralj kladionica. Najjača kladionica posluje kroz Premier World Sport iz Čitluka i Premier Sport iz Sarajeva, a stvarni vlasnik je Renato „Reno" Korać. Razmjere se obično podcjenjuju: samo Premier World Sport iz Čitluka prihodovao je u 2019. čak 675,2 miliona maraka — više od trećine prometa svih kladionica u Federaciji te godine, iz jedne firme registrovane u općini od nekoliko desetina hiljada ljudi. Kako izgleda ta „anonimnost" pokazao je slučaj Zdravka Mamića: kad je 2021. trebao platiti dug hrvatskoj državi, gotovinu — oko 6 miliona eura — dao mu je upravo Korać. Poenta nije Mamić; poenta je da je čovjek iz kockarskog posla imao 6 miliona eura keša na dohvat ruke, a niko, ni u jednoj državi, nije pitao odakle.

Williams / WWin — porodični biznis s offshore repom. Struktura je razgranata preko entitetske linije: dok širokobriješka firma na papiru ima jednog zaposlenog i prihod od oko 6,3 miliona maraka, banjalučki „Williams" zapošljava 304 radnika i u 2024. je prihodovao 93,5 miliona maraka. Online brend WWin vodi se preko strukture sa sjedištem na Malti. A ključni dokument iskopao je Žurnal: generalna punomoćnica Williamsa bila je Bernardica Čović, supruga predsjednika HDZ-a Dragana Čovića — i to dok je kladionica Federaciji dugovala 5,4 miliona maraka. Čović je javno tvrdio da nijedna kladionica nikad nije bila u vezi s njegovom strankom; dokument govori suprotno.

Dinko „Diko" Slezak godinama je bio na vrhu liste poreskih dužnika preko svojih kladionica, s dugom procijenjenim na oko 40 miliona maraka — a da nikad nije krivično odgovarao. Veza s politikom je opipljiva: 2006. položio je imovinski zalog za puštanje na slobodu Dragana Čovića. Kad su kladionice ugašene, država je naplatila tek mizeran dio duga, a kapital je prelio u građevinu i ugostiteljstvo. Obrazac je uvijek isti: dug se gomila, imovina se izvuče u druge sektore, firma ostane prazna ljuska.

Iza domaćih imena često stoji strani kapital. Mozzart je srbijanska firma (u BL preko 30 uplatnih mjesta, preko 80 miliona maraka prometa). Soccerbet je u vlasništvu firme Phuket, čiji je suvlasnik uhapšen 2011. u akciji „Amfiteatar". Max Bet je 51% u vlasništvu irske Flutter Entertainment; Balkan Bet 51% njemačkog Merkura. A austrijski Novomatic — vlasnik brenda Admiral — u BiH ne posluje pod svojim imenom nego kroz NOVO RS i HTL Sarajevo. Ovo nisu domaći „preduzetnici" — to su ogranci međunarodnih lanaca koji kroz lokalnu firmu i lokalno ime drže profit, a stvarno vlasništvo izmiču pogledu.

Provjera koja gleda u papir, ne u novac

Kad neko hoće licencu, država traži tačno određene papire: strukturu vlasništva, izjavu o porijeklu kapitala (i to samo u Federaciji), i potvrdu da osnivač i direktor nisu osuđivani. Zvuči ozbiljno dok ne pročitate šta se ne provjerava. Ne provjerava se ovlaštena osoba za sprečavanje pranja. Ne provjeravaju se veze s kriminalcima. Ne provjerava se protiv vanjskih baza niti se traži mišljenje Finansijsko-obavještajnog odjela. A nakon što se licenca jednom izda — nema više nikakvih provjera. Izvještaj doslovno navodi da je nadzornik u Federaciji nailazio na slučajeve gdje se vlasništvo kladionice promijenilo a da on za to nije ni znao.

Ista logika prožima i svakodnevni nadzor. Provjera klijenta se „uglavnom zasniva na novčanim pragovima" — na iznosu od 30.000 maraka iznad kojeg se transakcija mora prijaviti. Sve ispod toga prolazi bez pitanja. A ko pere, ne donosi 30.000 odjednom; donosi sto puta po 100. Tako je i vaučerski sistem (xBon, Kliker bon) ograničen na 100 maraka po bonu — taman ispod svakog praga koji bi nešto pokrenuo. Provjera nije slijepa slučajno; ona je kratkovida po dizajnu, postavljena tačno iznad visine na kojoj se stvarno pere.

Jedini koji se nadzire je onaj kojeg skoro nema

Sad dolazi najgrublji obrt u izvještaju. Od svih nefinansijskih obveznika — kasina, notara, advokata, računovođa, agenata za nekretnine — MONEYVAL je dobio podatke o tome kako se nadzire usklađenost samo za jedan jedini sektor: kasina. Za sve ostale, izvještaj ponavlja istu rečenicu: „osim za kasina, nisu dostavljeni podaci o zakonima koji se koriste za nadzor obveznika." Pustite da ovo sjedne: u zemlji u kojoj postoji tačno jedan klasični kasino, jedini sektor za koji država pokazuje nadzorni aparat — jeste kasina. Nadzor je usmjeren na jedinu tačku gdje skoro ničega nema, a slijep je tamo gdje je sve. To nije slučajan promašaj. To je raspored.

Izuzetak koji otkriva sve: država izuzima samu sebe

Ako tražite jedan dokaz da država ovaj sistem koristi za sebe, a ne protiv pranja, krije se u jednoj zagradi izvještaja. Svi priređivači moraju dobiti odobrenje nadležnog entitetskog ministarstva finansija. Svi — uz jedan izuzetak, doslovno naveden: BiH Lutrija i RS Lutrija. Državne lutrije ne moraju proći proceduru kroz koju moraju svi ostali. A u RS ide i korak dalje: zemaljski kasina dodjeljuju se odlukom Vlade — putem koncesije. Vlada, dakle, nije samo regulator nego i davalac koncesije i, preko Lutrije RS, sam igrač na tržištu. Kad ista ruka piše pravila, dijeli koncesije i drži udio u igri, riječ „nadzor" gubi smisao.

I tu se vidi gdje provjera u ovoj zemlji uvijek cilja. Sve poluge koje „kontrolišu kocku" okrenute su prema dolje — prema sitnom igraču na šalteru, čiji se dobitak iznad 100 maraka oporezuje. Prema gore — prema vlasnicima, koncesionarima i državnim lutrijama — ne gleda gotovo niko. Sistem koji bi stvarno bio protiv pranja gledao bi naviše: ko posjeduje, ko koncesionira, čiji je kapital. Ovaj gleda naniže, jer je naniže bezopasno, a naviše skupo.

Lutrija RS: porodični biznis sa državnim pečatom

Da se vidi šta „država uzela kocku pod svoje" znači u praksi, dovoljno je pratiti jedno ime kroz tri decenije. Mile Radišić, banjalučki biznismen osuđen na 3 godine zbog malverzacija dionicama, postavljen je 1998. za direktora Lutrije RS — a postavio ga je njegov kum, tadašnji premijer Milorad Dodik. Kad je Dodik 2006. ponovo postao premijer, na čelo Lutrije došao je Siniša Dojčinović — sin rođene sestre Mile Radišića. Veza nije prekinuta, samo je promijenila oblik: marketing poslove Lutrije dobila je agencija Red Box Media, čiji su osnivači Renato Radišić — sin Mile Radišića — i Pavle Ćorović, zet Milorada Dodika. U dvije godine ta agencija je od Lutrije dobila poslove vrijedne preko pola miliona maraka (tender od 249.843 KM, na kojem su bili jedini ponuđač). Ista porodica koja je decenijama vezana za Lutriju kao direktore — sada joj fakturiše kao dobavljač.

A 2021., uz podršku ministrice finansija RS Zore Vidović, krug oko Radišića pokušao je preuzeti i samu unosnu lutrijsku djelatnost; direktor Rajko Radovanović, koji se tome protivio i zagovarao gašenje nezakonitog preduzeća, smijenjen je. Ta smjena nije bila jedna stolica nego čistka, a spisak novih imena čita se kao porodično stablo.

EVL: monopol s neustavnim tenderom i švicarskim paravanom

Elektronska video lutrija (EVL) osnovana je 20. novembra 2019. kao zajednička firma: Lutrije RS (51%) i Casinos Austria VLT AG iz Švicarske (49%). Struktura uloga sama je priča: Lutrija svojih 51% nije unijela novcem nego nenovčanim ulogom — procijenjenim ekskluzivnim zakonskim pravom na priređivanje elektronskih igara, vrijednim 6.747.613,50 maraka. Drugim riječima, država je u zajedničku firmu unijela monopol koji je sama sebi zakonom dodijelila, i taj monopol knjižila kao kapital. EVL otad ima faktičko ekskluzivno pravo na automate po kafićima, pekarama i pumpama širom RS — čineći kockanje dostupnim na svakom uglu, pa i maloljetnima.

A sad ono što austrijski izvori hoće reći, a domaća vlast neće: partner nije nasumična firma — to je paravan. Bečki ZackZack i dnevnik derStandard opisali su mehanizam: Casinos Austria VLT AG osnovana je u Švicarskoj (kanton Lucern) tek u julu 2019. — prema Transparency International, samo 9 dana prije nego što je raspisan tender na koji se prijavila. Švicarsko pravo omogućava veću anonimnost vlasništva, pa se iza VLT-a ne vide direktno ni Casinos Austria ni Novomatic. Način izbora bio je krojen da pobjednik bude unaprijed poznat: ponuđač je morao imati promet od 3 milijarde eura godišnje — iznos veći od polovine cijelog BDP-a Republike Srpske. Time je svaka domaća firma unaprijed isključena. Ustavni sud RS je 30.09.2020. (U-67/19) proglasio neustavnim ključne članove uredbe, a ako RS izgubi sporove, odšteta bi mogla doseći do 120 miliona eura — iz javnog budžeta.

Spojite to s onim što MONEYVAL kaže: državne lutrije izuzete od odobrenja, kasina po koncesiji Vlade, nadzor usmjeren na jedini kasino dok terminali ostaju u magli. EVL je tačno taj slijepi ugao — hiljade automata pod državnim okriljem i stranim paravanom, izvan dometa provjere koju država i inače primjenjuje samo na jednu tačku. Monopol nije izuzetak od sistema. Monopol je svrha sistema.

Nula prijava nije previd — to je sistem koji radi

Vratimo se onoj nuli s početka. Kako sektor kroz koji prođu milijarde maraka godišnje, u gotovini, ne podnese nijednu prijavu sumnje? Postoje samo dva objašnjenja. Ili u kockarnicama nema ničeg sumnjivog — što ne vjeruje niko, pa ni sama državna procjena rizika, koja sektor svrstava u srednji rizik i izričito spominje rasprostranjenost keša i visok nivo korupcije. Ili sistem nije ni napravljen da sumnju vidi. Za poređenje, čak su i ono malo prijava kasina (kao „drugih", ne sumnjivih) iz godine u godinu mjerljive na prste.

I tu nula prestaje biti propust a postaje mjera učinka. Ako je svrha sistema bila da uhvati pranje, nula prijava je katastrofalan neuspjeh. Ali ako je svrha bila da novac neometano teče, da se ubire porez i koncesija a da se ne postavljaju neugodna pitanja o porijeklu — onda je nula prijava savršen rezultat. Sistem nije pokvaren; radi tačno kako je zamišljen. Samo nije zamišljen za ono što piše na njegovoj fasadi.

Dosije koji je završio u ladici

Da se ne misli da niko nikad nije ni pokušao: Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) prikupila je dokaze o pranju novca u kladionicama i Tužilaštvu BiH dostavila Presjek saznanja broj 16-04/4-04-1-22/17. U njemu su poimenično navedene kladionice: Sport Plus, Bet-Live, Zmajevi i Petica Plus — ista imena iz srednjobosanskog klastera. Ishod? „Postupajući tužilac se izjasnio da Tužilaštvo BiH nema nadležnost za dalje postupanje." Dosije je, jednostavno, stao.

A detalj koji cijelu stvar pretvara iz nemara u nešto teže: u vrijeme kad je taj predmet ležao, na čelu Tužilaštva BiH bila je Gordana Tadić — a u njenoj porodičnoj kući u Živinicama bila je smještena poslovnica jedne od tih istih kladionica, Bet-Live. Mašina je proradila do tačke u kojoj treba podići optužnicu — i tu je, na političkom vrhu pravosuđa, stala. Problem nije u tome što država ne vidi. Država vidi. Problem je što ne želi procesuirati ono što vidi, jer su oni koje bi trebalo procesuirati predobro povezani s onima koji bi trebalo da procesuiraju. Pravosnažne presude za pranje novca kroz samu kladionicu — i dalje nema.

Mašina je proradila do tačke u kojoj treba podići optužnicu — i tu je, na političkom vrhu pravosuđa, stala.

Ko plaća: industrija očaja

Sve ovo ne bi bilo važno da je kocka bezopasna zabava. Nije. Procjene stručnjaka govore da u BiH preko pola miliona ljudi redovno posjećuje kladionice, a da je među njima između 35.000 i 60.000 patoloških kockara. Infrastruktura pomoći je simbolična. A meta su mladi — kladionice se otvaraju i u blizini škola uprkos zakonskoj zabrani rada bliže od 100 metara. Bosna sa svojih 3.200 uplatnih mjesta nije zemlja u kojoj „ima dosta slabih ljudi"; ona je zemlja koja je brojem mjesta i dostupnošću matematički zagarantovala veliki broj ovisnika.

Onih 84 posto prometa koji ide na brze RNG igre i automate nije slučajnost dizajna. To su igre koje se vrte svakih nekoliko minuta, podešene da iskoriste način na koji mozak reaguje na nepredvidivu nagradu — mehanizam koji psiholozi zovu promjenjivim omjerom nagrade. Automat koji se vrti svakih nekoliko minuta nije zabava koja je slučajno postala ovisnička — to je proizvod podešen da nadživi volju onoga ko sjedne za njega. Država taj promet vidi (oporezuje ga), ali ovisnost koju on stvara ne vidi. Vidi novac, ne vidi čovjeka. Jer novac joj donosi rentu, a čovjek samo trošak.

Šta ovo znači

Domaća vlast će vam ovu priču ispričati kao priču o kapacitetima: nemamo dovoljno inspektora, nemamo softver, dajte nam vremena i para pa ćemo srediti kockarsku industriju. Ne nasjedajte. MONEYVAL nije opisao državu koja se trudi pa ne uspijeva. Opisao je državu koja je sve poluge namjestila u svoju korist: koja licencira tako da ne vidi, nadzire tamo gdje ničega nema, oporezuje promet ali ne dira vlasništvo, dijeli koncesije sebi bliskima, i izuzima vlastite lutrije od pravila koja piše za druge.

Razlika između „nesposobne" i „namještene" države nije akademska. Nesposobnoj državi pomažu resursi; namještenoj ne pomažu, jer ona ne griješi nego radi po planu — više inspektora samo znači više ljudi koji gledaju u pogrešnom smjeru. A da je riječ o ovom drugom, dokazuje obrazac: definicija „kasina" skrojena da obuhvati jedan objekat a propusti hiljade; prag od 30.000 maraka tačno iznad visine na kojoj se pere; vaučer ograničen na 100 maraka; tender s pragom od 3 milijarde eura; izuzeće lutrija upisano u zakon; i dosije koji na vrhu pravosuđa dobije pečat „nema nadležnosti". Toliko „slučajnih" rupa na istom mjestu nije nesreća. To je nacrt.

Rješenje koje će vam ponuditi biće — više države: još jedan registar, još jedna agencija, još ovlasti da provjerava vas. Ali tu leži zamka: svaki put kad se kao lijek za korupciju elita predloži novi sloj kontrole, teret pada na običnog čovjeka, dok elita kroz njega prolazi kao i dosad — jer ona piše pravila i sebe od njih izuzima. Provjera porijekla novca ne bi zaustavila onoga ko ima 6 miliona eura keša i veze; zaustavila bi penzionera kojem banka traži objašnjenje za podizanje vlastite ušteđevine. Problem nikad nije bio premalo državne moći nad građaninom — problem je što ista ruka drži i kockarski kalup i čekić kojim bi ga trebala razbiti.

Zato je jedini iskren pravac suprotan od onog koji vam nude. Ne više poluga u istoj ruci, nego manje: oduzeti državi ulogu igrača (kraj državnog monopola na automate i lutrijskih izuzeća), pa tek onda od nje tražiti da bude regulator — jer niko ne može pošteno suditi utakmicu u kojoj i sam igra. Provjeru okrenuti naviše umjesto naniže: javnost vlasništva, koncesija i ugovora onih koji raspolažu tuđim novcem i javnom rentom. Transparentnost tamo gdje je danas magla. Manje države koja igra, više svjetla na one koji su je zauzeli.

Kuća uvijek pobjeđuje jer je kuća namjestila i sto, i karte, i krupijea, i pravila o tome ko smije provjeravati krupijea. A za tim stolom, u Bosni i Hercegovini, kuća nije neki diler u sjeni. Kuća je država.

Povezano s Odzvonilo