Muhidin Alić je rođen 1960. godine u Šijama kod Tešnja. Muhidin Alić (1960, Šije kod Tešnja) je pravnik koji je iza sebe ostavio neuobičajeno raznovrstan put kroz sve tri grane vlasti: počeo je kao šef policijskog odjela u Policijskoj upravi Tešanj (1987-1992), zatim je bio sudija Okružnog suda u Doboju (1995-1996), da bi prešao u izvršnu i zakonodavnu vlast. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1984. godine. Njegova javna funkcija oslanjala se na dugogodišnju pripadnost Stranci za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), u koju se učlanio 1999. i u kojoj je nakon 24 godine, 2023., podnio ostavku na sve funkcije i istupio iz članstva. Politička putanja vodila ga je kroz niz izvršnih pozicija u Zeničko-dobojskom kantonu — pomoćnik ministra pravde (1999-2000), ministar rada, socijalne politike i izbjeglica (2001-2002) te ministar unutrašnjih poslova (2002-2006) — do federalnog nivoa, gdje je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH (2007-2011). Posljednji mandat bio je zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH (2010-2014); na izborima 2014. nije obnovio mandat. Paralelno je u SBiH-u držao stranačke funkcije predsjednika Općinskog savjeta Tešanj, člana i potpredsjednika Kantonalnog vijeća ZDK te člana Predsjedništva stranke. Imovinski karton ne pokazuje privatne poslovne interese: nema prijavljenih kompanija, vrijednosnih papira ni nekretnina. Prijavljena imovina je skromna i sastoji se od tri starija vozila (Peugeot 207, Renault Laguna i Renault u vlasništvu sina), štednje (2.000 eura lično i 24.000 KM na ime supruge) i jednokratnog 'bijelog hljeba' od 5.551 KM nakon prestanka mandata. Prijavljene plate na funkcijama bile su umjerene (od 1.700 KM kao kantonalni ministar do 3.833 KM kao zastupnik). Naspram toga stoji ukupno kreditno zaduženje od 48.446 KM kod više banaka, što procijenjenu imovinu (oko 44.000 KM) stavlja u blagi minus — slika je dakle suprotna od neobjašnjivog bogatstva i ne otvara pitanje nesrazmjera prihoda i imovine. U dostupnim podacima nema evidentiranih sudskih ili istražnih postupaka. Jedina tačka koja zaslužuje pažnju je institucionalna: ista osoba je tokom karijere prošla kroz policiju, sudstvo i potom rukovodila ministarstvima unutrašnjih poslova na kantonalnom i federalnom nivou, što predstavlja koncentraciju iskustva u sigurnosno-pravosudnom sektoru vrijednu konteksta, ali ne i dokaz nepravilnosti.