Hljeba i igara: kako fudbal drži Bosnu pod anestezijom

Subota je. Na Koševu ili Grbavici trideset hiljada ljudi skandira, pali baklje, plače i grli se. Sedam dana kasnije, isti ti ljudi neće doći na sjednicu općinskog vijeća na kojoj se dijeli njihov novac. Neće pročitati budžet kantona koji izdvaja milione za klub čije utakmice gledaju. Neće pitati zašto čovjek koji vodi njihov fudbalski savez duguje svoju karijeru rođačkim vezama s političarem kojeg Amerika drži pod sankcijama.

A ovog ljeta doza se udvostručuje: počinje Svjetsko prvenstvo na kojem igra i BiH — prvi Mundijal nakon dvanaest godina — i cijela država će tri mjeseca prije oktobarskih izbora živjeti u kolektivnom transu. Tajming nije zavjera. Ali ko misli da vlast taj tajming neće iskoristiti do posljednje kapi, nije gledao kako ova zemlja funkcioniše.

To nije slučajnost. To je tehnologija vladanja starija od asfalta pod njihovim nogama. Ovaj tekst prati tu tehnologiju od rimskog Circusa Maximusa do sarajevskog Koševa — i pokazuje, brojkama i imenima, kako fudbal u Bosni i Hercegovini funkcioniše kao produžena ruka istih struktura koje dokumentujemo u svakom drugom sektoru: kao mašina za distrakciju, patronažu i mobilizaciju.

Panem et circenses: dijagnoza stara dvije hiljade godina

Oko 100. godine nove ere, rimski satiričar Juvenal napisao je u svojoj Desetoj satiri rečenicu koja je nadživjela Carstvo: narod koji je nekada dijelio vojne komande, konzulate i legije, sada — otkako mu se glasovi više ne prodaju — žudi samo za dvije stvari: panem et circenses. Hljeba i igara.

Narod koji je nekada dijelio vojne komande, konzulate i legije, sada žudi samo za dvije stvari — hljeba i igara. — Juvenal, Satira X (oko 100. n.e.)

Juvenal nije pisao pohvalu. Pisao je nekrolog rimskoj građanskoj vrlini. Njegova poenta nije bila da je narod glup — nego da je vlast otkrila kako se politička energija mase može kupiti i preusmjeriti. Besplatno žito i trke dvokolica bile su jeftinije od odgovornosti. Car koji finansira igre ne mora objašnjavati poreze, ratove ni nestašice.

Rimljani su za to imali i instituciju: editor — priređivač igara, obično političar koji se kandidovao za funkciju ili je htio zadržati postojeću. Finansiranje gladijatorskih borbi bilo je predizborna kampanja. Što krvavija predstava, to više glasova. Zvuči li poznato?

Carigrad: kad navijačke grupe postanu stranke

Ako neko misli da je veza navijačkih grupa i politike moderna pojava, Vizantija nudi lekciju iz šestog vijeka. Carigradski hipodrom imao je svoje navijačke frakcije — deme — od kojih su najmoćnije bile Plavi (Veneti) i Zeleni (Prasini). Počele su kao klubovi navijača trkača dvokolica. Završile su kao paravojno-političke organizacije s vlastitim vođama, uličnim vojskama i političkim agendama.

Januara 532. godine, te dvije frakcije su se — prvi i posljednji put — ujedinile protiv cara Justinijana u pobuni koja je dobila ime po njihovom zajedničkom pokliku: Nika („pobjeda“). Pola Carigrada je spaljeno, uključujući prvu Aja Sofiju. Justinijan je razmišljao o bijegu; prema Prokopiju, zaustavila ga je carica Teodora rečenicom da je „carsko dostojanstvo najljepši pokrov“. Onda je poslao generale Belizara i Munda u hipodrom, gdje je masakrirano oko trideset hiljada pobunjenika.

Lekcija koju je svaka vlast od tada naučila: navijačke frakcije su preopasne da bi se ostavile same sebi — ali savršene ako ih kontrolišeš. Bolje ih je hraniti, infiltrirati i usmjeravati nego zabranjivati. To je priručnik koji se i danas koristi, od Beograda do Sarajeva.

Filozofi spektakla: od Orwella do Debord

Moderna misao vratila se Juvenalovoj dijagnozi s novim alatima.

George Orwell je 1945., u eseju The Sporting Spirit, napisao da je ozbiljan sport „rat minus pucanje“ — da nema nikakve veze s fer-plejom, nego je vezan uz mržnju, ljubomoru, hvalisanje i sadističko uživanje u nasilju. Orwell je vidio ono što će Balkan dokazati pola vijeka kasnije: stadion je najefikasnija mašina za proizvodnju plemenske mržnje koju je civilizacija izmislila.

Ozbiljan sport nema nikakve veze s fer-plejom. Vezan je uz mržnju, ljubomoru, hvalisanje i sadističko uživanje u nasilju: drugim riječima, to je rat minus pucanje. — George Orwell, „The Sporting Spirit“ (1945)

Theodor Adorno i frankfurtska škola smjestili su sport u širu mašineriju koju su nazvali kulturna industrija: sistem masovne zabave čija je funkcija da reprodukuje pokornost. Slobodno vrijeme radnika nije slobodno — ono je organizovano, komercijalizovano i isplanirano tako da regeneriše radnu snagu, a ne kritičku misao.

Guy Debord je 1967. u Društvu spektakla otišao najdalje: spektakl nije skup slika, nego „društveni odnos među ljudima posredovan slikama“. Moderna vlast više ne vlada prvenstveno batinom nego predstavom. Navijač koji svoj identitet, ponos i emocije investira u klub — investirao ih je u nešto što ne kontroliše, čime upravljaju drugi, i što ga čini savršeno pasivnim u jedinom prostoru gdje bi njegovo djelovanje nešto značilo: u vlastitom gradu, vlastitoj općini, vlastitom budžetu.

Spektakl nije skup slika, nego društveni odnos među ljudima posredovan slikama. Gledalac što više posmatra — manje živi. — Guy Debord, Društvo spektakla (1967)

Noam Chomsky je formulisao najcitiraniju modernu verziju: sport „nudi ljudima nešto na šta će obraćati pažnju, a što nema nikakvog značaja“, trenirajući mase da budu opsjednute analizom, statistikom i debatom — o stvarima koje ne diraju u moć. Čovjek koji napamet zna postavu Želje iz 1972. i prosjek poena u gostima, a ne zna ko mu je kantonalni ministar finansija, nije glup. On je proizvod sistema koji je njegovu analitičku energiju preusmjerio tamo gdje je bezopasna.

Umberto Eco dodao je najfiniju opservaciju: nije problem sport, nego pričanje o sportu — beskonačna sportska brbljarija koja zauzima prostor političkog diskursa i savršeno ga imitira. Rasprava o sudijskoj grešci ima istu strukturu kao rasprava o vladi: argumenti, strasti, tabori, izdaje. Samo što je bez posljedica. Narod koji raspravlja o ofsajdu ima osjećaj da učestvuje u javnom životu — a ne učestvuje ni u čemu.

Eduardo Galeano, koji je fudbal iskreno volio, napisao je u Fudbalu u suncu i sjeni i njegovu optužnicu: istorija fudbala je „tužno putovanje od ljepote ka dužnosti“ — igru su prisvojili vojni režimi (Argentina 1978., gdje se Svjetsko prvenstvo igralo dok su kilometar dalje mučeni zatvorenici), korporacije i političari koji su shvatili da je jedanaest momaka u dresu jeftinija legitimacija od bilo koje ideologije.

I da ne ostane apstraktno: Silvio Berlusconi nazvao je svoju stranku Forza Italia — po navijačkom pokliku — i ušao u politiku direktno iz predsjedničke lože AC Milana. Viktor Orbán je u Felcsútu, selu od 1.800 stanovnika u kojem je odrastao, izgradio stadion od 3.800 mjesta — veći od sela. Erdoğan je od Başakşehira napravio klub vladajuće stranke. Formula je univerzalna: fudbal pere reputaciju, gradi klijentelu i mobiliše glasače efikasnije od bilo kojeg stranačkog ogranka.

Jugoslovenska škola: stadion kao poligon za rat

Na ovim prostorima, fudbal nikad nije bio samo fudbal — i vlast je to znala prije svih.

Titova Jugoslavija izgradila je sportski sistem po sovjetskom modelu: Partizan je bio klub armije (JNA), Crvena zvezda klub osnovan pod patronatom struktura unutrašnjih poslova. Klubovi nisu bili udruženja građana nego produžeci aparata. Kad je sistem počeo pucati, pukao je prvo na stadionima — jer su stadioni bili jedino mjesto gdje su se masovne nacionalne emocije smjele javno izraziti.

13. maj 1990. — Maksimir. Dinamo Zagreb protiv Crvene zvezde, tri sedmice nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Delije, predvođene čovjekom kojeg će svijet upoznati kao Arkana, i Bad Blue Boysi pretvorili su stadion u bojno polje. Vođa navijačke grupe Crvene zvezde postao je komandant Srpske dobrovoljačke garde, paravojne formacije regrutovane direktno s južne tribine Marakane, odgovorne za neka od najtežih ratnih zlodjela u Hrvatskoj i BiH. Put od navijačke vatre do ratnog zločina nije bio devijacija sistema — bio je njegova logična ekstenzija.

To je nasljeđe na kojem stoji bosanskohercegovački fudbal. I ono nije prevladano. Ono je samo privatizovano — po istom modelu po kojem je privatizovano sve ostalo.

Sarajevo: anatomija fudbalske mašine

Pređimo s filozofije na fakture.

Javni novac, privatni klubovi

FK Sarajevo i FK Željezničar su — pravno — udruženja građana, pri čemu FK Sarajevo ima privatne investitore koji drže većinski paket odlučivanja. To ih ne sprečava da iz javnih budžeta primaju milione. Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo izdvojilo je 2023. godine 3,5 miliona KM samo za ta dva kluba: po milion svakom „jer su izašli u Evropu“, plus 1,5 miliona Željezničaru za dogradnju južne tribine. Iste godine, resorni ministar hvalio se „istorijskim budžetom za sport“ od 7,5 miliona KM — od čega je gotovo polovina otišla na dva fudbalska kluba.

Transparency International BiH je tada postavio očigledno pitanje: ako novac ide klubovima u čijim upravama sjede imenovani ili izabrani dužnosnici — to je sukob interesa; ako ide klubovima bez njih — ko kontroliše namjensko trošenje? Odgovor: niko. Ministarstvo je, po vlastitom priznanju, dodijelilo milion KM Željezničaru ne provjerivši kako je nastao njegov poreski dug — dug od 2,1 milion KM glavnice i 1,4 miliona kamata, koji je klub potom djelimično riješio zakonskim otpisom kamata.

Razmislite o tom modelu trenutak duže. Klub godinama ne plaća porez. Država — ista ona koja malom preduzetniku blokira račun bez obavještenja i obračunava kamatu na vlastitu blokadu — klubu otpisuje kamate, daje mu milion iz budžeta i ministar se slika na tribini. Poreska disciplina u BiH nije pravilo. Ona je oružje koje se primjenjuje selektivno: bespoštedno prema nepovezanima, velikodušno prema onima koji vladaju masom od trideset hiljada navijača.

FK Sarajevo nosi vlastiti poreski dug od oko 4,2 miliona KM, nagomilan od 2017. godine — i krajem 2025. je s Poreznom upravom FBiH potpisao reprogram. Pokušajte vi, kao građanin ili vlasnik malog obrta, potpisati reprogram nakon osam godina neplaćanja. Javite nam kako je prošlo.

Stadioni kao spomenici političarima

Infrastruktura je drugi kanal. Južna tribina Grbavice: 4,7 miliona KM iz budžeta Kantona Sarajevo, naraslo na 5,7 miliona nakon „nepredviđenih radova“ — s Općinom Novo Sarajevo kao nosiocem projekta i obaveznim konferencijama za štampu. Koševo: prva faza rekonstrukcije procijenjena na 13,5 miliona KM bez PDV-a, nakon što je FK Sarajevo godinama najavljivao pa odustao od „spremnih 100 miliona“ privatne investicije. Stadion „Asim Ferhatović Hase“ je u javnom vlasništvu; klub koji na njemu igra je u privatnom. Trošak je javni, korist privatna — i politička.

Jer svaka tribina, svaki travnjak s grijačima, svaki reflektor je fotografija. Političar koji izdvoji milione za stadion kupuje nešto što nijedna kampanja ne može: emociju trideset hiljada ljudi, isporučenu svake druge subote, vezanu uz njegovo ime na svečanom otvaranju. Škole i bolnice ne pjevaju. Sjever Koševa pjeva.

Savez kao stranačka ispostava

A iznad klubova sjedi Nogometni/Fudbalski savez BiH — i tu mašina prestaje biti suptilna. Predsjednik saveza od 2021. je Vico Zeljković, bivši predsjednik banjalučkog Borca, izabran kao jedini kandidat — i ponovo izabran 2025., opet bez protukandidata, dok skupština paralelno razmatra izmjenu statuta koja bi mu omogućila i treći mandat. Zeljković je u javnosti godinama opisivan kao sestrić Milorada Dodika — čovjeka pod američkim sankcijama, kojeg naš registar vodi s ocjenom rizika 99 od 100.

I navijači to znaju. Na 158. sarajevskom derbiju, Manijaci su razvili transparent koji pominje upravo Zeljkovića. Tribina, paradoksalno, ponekad vidi jasnije od cijele sportske štampe: savez nije sportska institucija nego politička ispostava. Ali ta lucidnost traje devedeset minuta — a onda se rastvori u sljedećoj rundi mržnje prema komšijskoj tribini, koja je, naravno, glavni proizvod cijelog sistema.

Tribina kao biračko tijelo

I tu dolazimo do najvažnije brojke. Lokalne izbore u sarajevskim općinama redovno odlučuje nekoliko hiljada glasova. Načelnik se bira sa dvadeset do trideset hiljada glasova; skupštinski mandati padaju na stotine. A navijačke grupe — Horde Zla sa sjevera Koševa, Manijaci s Grbavice — broje hiljade organizovanih, mobilnih, hijerarhijski strukturiranih mladih ljudi, s vođama, podgrupama i logistikom.

U zemlji u kojoj se posao u javnoj upravi dobija preko veze, u kojoj klub zavisi od ministarskog miliona, a navijačka grupa od policijske tolerancije za baklje i pirotehniku — niko od tih aktera nije slobodan. Općinski političar koji „riješi“ termin u dvorani, prevoz na gostovanje ili oslobađanje privedenih nakon nereda — kupio je ne glasove, nego nešto vrednije: mobilizacijsku infrastrukturu. Vizantijski car bi taj aranžman prepoznao iz aviona: deme nikad nisu nestale, samo su promijenile dresove.

Pogledajte i kadrovski most. Čovjek koji je vodio FK Sarajevo kao generalni direktor — Dino Selimović — postavljen je 2025. za v.d. direktora Međunarodnog aerodroma Sarajevo, uprkos tome što je Nadzorni odbor prvo utvrdio da ne ispunjava uslove. Fudbalska uprava nije sportska karijera. Ona je čekaonica za političke pozicije: dokaz lojalnosti, vidljivosti i sposobnosti upravljanja masom.

Šta spektakl košta — i kome odgovara

Saberimo. Milioni iz kantonalnog budžeta klubovima koji ne plaćaju porez. Deseci miliona za stadione u javnom vlasništvu na kojima profitiraju privatne uprave. Savez pod kontrolom rođačke mreže sankcionisanog političara. Navijačke grupe kao neformalna mobilizacijska pješadija. I — s druge strane vage — kanton koji je iste godine kad je klubovima dao 3,5 miliona, mladima srezao stambene subvencije, a u budžetu za narednu godinu stavku spustio na 500 hiljada KM ukupno.

To nije iracionalnost. To je savršeno racionalan izbor vlasti koja zna šta kupuje. Stan zadržava mladog čovjeka u zemlji — gdje će glasati, pitati i porediti. Stadion ga drži u stanju kontrolisane strasti — gdje će svoju potrebu za pripadanjem, pravdom i pobunom potrošiti na sudiju, rivala i savez, a nikada na strukturu koja ga drži siromašnim.

Juvenal bi prepoznao formulu. Debord bi prepoznao mehanizam. Eco bi prepoznao beskrajnu brbljariju sportskih portala koja guta prostor u kojem bi se moglo razgovarati o budžetu. A Orwell bi prepoznao najmračniji dio: da tribine koje danas pjevaju o mržnji prema gradu udaljenom pola sata već jesu bile regrutni centri jednog rata — i da ih nijedna vlast od tada nije razoružala, nego samo stavila na platni spisak.

Mundijal: anestezija u nacionalnoj dozi

Sve do sada opisano — klubovi, tribine, savez — djeluje na nivou grada. Ali postoji i jača doza istog lijeka, ona koja se isporučuje cijeloj državi odjednom: reprezentacija.

Bosna i Hercegovina je ovog proljeća doživjela najveću kolektivnu emociju od 2014. godine. U polufinalu baraža za Svjetsko prvenstvo Zmajevi su 26. marta u Cardiffu izbacili Vels nakon penala. Pet dana kasnije, 31. marta, na Bilinom polju u Zenici, pala je i Italija — i četverostruki prvak svijeta ostao je bez Mundijala treći put zaredom, dok se BiH plasirala na Svjetsko prvenstvo drugi put u historiji. I da budemo potpuno jasni — ta noć je bila stvarna. Ta radost je bila stvarna. Penali Bilinog polja su jedan od rijetkih trenutaka u kojima ova zemlja kolektivno osjeti nešto osim umora.

Upravo zato je savršeno oružje.

Pogledajte kalendar. Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku igra se od 11. juna do 19. jula 2026. Opći izbori u BiH su 4. oktobra 2026. To znači da će zemlja čitavo predizborno ljeto — period u kojem bi se birači trebali pitati ko im je blokirao račune i ko im je otjerao djecu u Njemačku — provesti u kolektivnom transu oko utakmica. Svaka pobjeda Zmajeva je sedmica u kojoj se ne priča ni o čemu drugom. Svaki poraz je sedmica nacionalne žalosti u kojoj se također ne priča ni o čemu drugom.

A ko će stajati pored trofeja? Isti onaj savez. Vico Zeljković — čovjek izabran bez protukandidata, čije rođačke veze vode do sankcionisanog političara — sada je predsjednik saveza koji je „odveo BiH na Mundijal“. UEFA i FIFA će u savez i klubove sliti milione, koji ulaze u istu netransparentnu strukturu, bez ijednog javnog mehanizma kontrole. Reprezentacija će biti proglašena dokazom da „ova zemlja može kad hoće“ — a iz te rečenice bit će pažljivo izbrisano pitanje zašto onda ne može nigdje drugdje.

Tu je i dublji, perverzniji mehanizam. Reprezentacija je jedina institucija u BiH koja funkcioniše kao da etničke podjele ne postoje — jedanaest prezimena iz svih krajeva, jedna zastava. I umjesto da ta činjenica bude optužnica protiv sistema, ona se koristi kao njegov ventil. Devedeset minuta jedinstva svake dvije sedmice dovoljno je da se preživi četiri godine podjela. Reprezentacija ne podriva etnokratiju; ona je njena ispušna cijev.

Sjetite se 2014. Prvi Mundijal, Brazil, euforija identična ovoj. Iste te godine, februara, Bosna je gorjela u najvećim socijalnim protestima od rata — zapaljene zgrade vlada, plenumi, zahtjevi za ostavkama. Do juna, sve je bilo zaboravljeno: zemlja je gledala Nigeriju i Argentinu. Protesti su umrli na Mundijalu. Oktobarski izbori 2014. vratili su na vlast iste stranke protiv kojih se četiri mjeseca ranije gorjelo.

Hljeba je sve manje. Igara — nikad više.

Ne protiv igre — protiv mašine

Da budemo precizni, jer ovo nije tekst protiv fudbala. Fudbal je, kako je Galeano znao, jedna od rijetkih stvari koje siromašan čovjek ima a da je lijepa. Problem nije igra. Problem je što igru u BiH ne finansira tržište, ne finansiraju navijači, ne finansira privatni kapital koji rizikuje vlastiti novac — nego država, vašim novcem, bez vašeg pitanja, kroz ministarstva koja biraju koga će nagraditi i saveze koje popunjavaju po stranačkoj i rođačkoj liniji.

Klub koji živi od ulaznica, članarina i sponzora odgovara navijačima. Klub koji živi od ministarskog transfera odgovara ministru. To je cijela razlika — i cijeli problem. Dok god kanton dijeli milione klubovima, klubovi su produžena ruka kantona; dok god savez vodi rođak političara, reprezentacija je diplomatski alat te politike; dok god tribina zavisi od policijske milosti, tribina je rezervna pješadija.

Rješenje je isto kao i svuda u ovoj zemlji: ne bolji ministar sporta, nego nikakav ministar sporta. Ne transparentnije subvencije, nego nula subvencija. Ne reformisani savez, nego savez od kojeg država drži ruke. Neka klubovi žive od onih koji ih vole — bili bi siromašniji prvu sezonu, a slobodni zauvijek. I neka trideset hiljada ljudi koji svake druge subote dokazuju da se znaju organizovati, pjevati u glas i stajati po kiši — jednom proba istu tu energiju donijeti pred zgradu u kojoj se dijeli njihov novac.

Tog dana spektakl prestaje biti anestezija. I tog dana vlast gubi svoju najstariju, najjeftiniju i najpouzdaniju tehnologiju.

Panem et circenses radi samo dok publika ne shvati da je sama platila i hljeb, i igre, i kavez.