Zajedničko pismo namjere Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS upućeno direktoru MMF-a Christine Lagarde 30. juna 2016. godine, kojim se traži trogodišnji aranžman prema EFF-u u iznosu od 443,042 miliona SDR. Dokument opisuje ekonomsko stanje BiH, planirane strukturalne reforme, mjere fiskalne konsolidacije, privatizaciju javnih preduzeća i reformu penzijskog, zdravstvenog i socijalnog sistema, uz zahtjev katalizatorske uloge MMF-a za privlačenje međunarodnih partnera.
| Stavka | Iznos | Valuta |
|---|---|---|
| Iznos traženog EFF aranžmana | 443,042 miliona SDR | SDR |
| Procijenjena ušteda u poljoprivrednim subvencijama | 5 miliona KM | KM |
| Povećanje prihoda od doprinosa vezano za subvencije | 10 miliona KM | KM |
| Povećanje akcize na gorivo | 15 feninga po litru | KM |
Dokument predviđa prodaju strateških javnih preduzeća (BH Telecom, HT Mostar, Aluminij, Fabrika duhana, Energoinvest, Energopetrol) bez ikakvih mehanizama javnog nadzora, antikorupcijskih garancija ili procjene socijalnih posljedica; sve se svodi na due diligence koji rade sama vlada i međunarodne institucije bez participacije javnosti.
Ključni uvjeti aranžmana uključuju smanjenje javnog sektora, zamrzavanje plaća i povećanje efektivne dobi za penzionisanje, a bez jasne kompenzacijske mjere za najranjivije grupu koje gube zaposlenje ili budu pogođene smanjenim socijalnim transferima.
Prihodi od povećanja akcize na gorivo unaprijed se raspoređuju prema entitetskim preduzećima za autoceste i ceste, čime Parlamentarna skupština BiH nominalno glasuje o povećanju, ali ne i o alokaciji — što smanjuje budžetsku kontrolu.
Dokument sam navodi da nijedan pregled u okviru prethodnog SBA nije bio moguće završiti nakon sredine 2014. godine, što ukazuje na hroničan nedostatak kapaciteta za provedbu reformi, ali ovaj novi aranžman nema mehanizma koji adresira taj sistemski problem.
Reformska agenda spominje borbu protiv korupcije i vladavinu prava, ali u strukturalnim odrednicama (Pismo ih precizno broji) nema nijedne konkretne mjere za antikorupcijsku institucionalnu reformu — sve je formulirano apstraktno bez mjerljivih rokova ili sankcija.
Pismo namjere BiH MMF-u za period 2016–2019 otkriva obrazac koji se ponavlja u svakom ciklusu međunarodnog zaduživanja: vlada pismeno obećava strukturalne reforme, privatizaciju i fiskalna prilagođavanja kako bi dobila pristup jeftinom finansiranju, dok se temeljna pitanja odgovornosti — ko će imati koristi od privatizacija, koje će grupe snositi troškove rezanja javnih rashoda, i kako se neće ponoviti neuspjeh iz prethodnog SBA — ostavljaju bez odgovora. Aluminij Mostar, Energoinvest, BH Telecom — ovo su strateška preduzeća čija se prodaja planira bez ikakvih javnih hearinga ili socijalnih procjena utjecaja, a rokovi su kratki i arbitrarni. Zamrzavanje plaća i smanjenje zaposlenosti u javnom sektoru definirani su kao programske odrednice, što znači da MMF postaje instrument pritiska za smanjenje socijalnih prava, a vlada se može pozivati na međunarodni pritisak kako bi izbjegla odgovornost prema biračima. Posebno zabrinjavajuće je to da je prethodni SBA propao jer vlada nije mogla realizirati preglede — a novi program nema nikakve institucionalne mehanizme koji bi to spriječili, samo novi set obećanja.
Ocjena AI-analitičara groundana u našem grafu subjekata, veza i budžeta — za provjeru, nije presuda.